Židov
da se usreći drugi narod, nego da se respektuje njegova zasebnost tune, da mu se dopusti mirni razvitak njegove kulture. Princip koji bi morao da bude svojinom baš nas, koji smo vidjeli, što većina evropejskih naroda drži o kulturnome nivou istočnih Židova ili Židova uopće. Ali ne radi se samo o nacijonalnoj toleranciji. jer i to je već pretjerano stajalište, ako ga zauzme osmi dio pučanstva prema 700.000 Arapa oko sebe. Pilanje dira prosto čistu realnost po'ožaja na onoj uskoj pruzi uza Sredozemno more, što se zove Palestina. Mi i n e možemo da budemo avangarda Evrope u moru Orijenta oko nas, i kad bi ta ambicija postojala. A mi i ne ćemo da budemo misijonari, kutturtregeri evropejizma na Orijentu. Nego hoćemo da živimo zajedno s narodima oko nas. Englesko [ministarstvo rata može da ima svoje strateške planove obzirom na Palestinu. Mi ih nemamo, jer ne živimo ni za Evropu ni za Englesku, nego za sebe. Ponavljamo: mora da nam bude svijesno, da će uvijek dva naroda živjeti « Palestini, od kojih ima jedan svoje sinove razasute po čitavome svijetu, dok je drugi vezan svojim sunarodnjacima okolo na okolo. Palestinu i njen razvitak moguće je zamisliti, samo onda, ako ćemo mi Zidovi, razvijajući se slobodno unutar naših jedinica, moći da steknemo povjerenje Arapa. Sa danji položaj u zemlji nije nego ignorisanje arapskoga naroda. Ne našom krivnjom. Ali i ne bez naše krivnje. Palestina, buduća Palestina je moguća samo, ako budemo mogli da živimo sa Arapima. A kad nam to postane jasno, onda ne možemo više da se zadovoljimo govorimai, izjavama i svečanim deklaracijama na kongresu o »bratskome arapskome narodu«. Takove riječi, ako ostanu same, ne ulaze u naše duše. Weltsch, koji to stajalište od uvijek uporno zastupa i koji na nj neprestano podsjeća, izražava se ovako: »Sporazum i približenje Arapima je u prvome redu stvar srca i uvidjavnosii. Za nas Židove je to prije svega o riga j n i problem; jer zahtijeva duševni preokret u nama samima. Ne nadvladanje Evrope, čiji smo kulturni posjed stekli, nego nadvladavanje evropejske oholosti, koja se često nesvijesno u nas zavukla«. Ističemo riječ o »duševnom preokretu«. To ne može da bude spoznaja jednoga časa, to je produkt čitave odgoje. Čitava jedna generacija treba da uči misliti pod aspektom, da su dva naroda u Palestini. (Dok oni »upućeni«, koji govore o arapskoj »marvi«, protiv kojih je Herbert Samuel trebao da upotrijebi oštrije mjere, ti jadnici duhom, neka zašute). Ali uporedo s tim više apstraktnim razvitkom naše ideologije i našega shvaćanja, mora da idu i naši konkretni napori za sporazumom. 1 tu izgleda, da je i opet židovsko radništvo u Erec Jisraelu zapala jedna historijska zadaća. 'Unutar sveopće radničke organizacije Histadrut nalaze se pojedine strukovne grupe, medju kojima ona radnika željeznica, pošta i brzojava, u kojoj su organizovani i arapski radnici. Taj jedinstveni slučaj, da se u židovskoj stručnoj organizaciji nalaze i dijelovi arapskoga radništva, zaista je prvi korak na putu poželjenoga razvitka. Daljnji korak i nastavak toga približavanja, pružio se prilikom nedavnih štrajkova u Palestini, koji su doduše bili djelomice uvjetovani posebnim zahtjevima židovskoga radništva unutar sveopćega programa cionističke kolonizacije, ali koji su ipak većim dijelom reprezentirali borbu za višu nadnicu. Tu su se opet našli arapski i židovski radnik u
klasnoj solidarnosti, pogotovo u Hajfi, gdje se mnogo zapalilo pismo, što su ga arapski radnici upraviti ma tHistadrut kao hvatu za uspješno vodstvo u štrajku. Sve to je još malo, ali počeci pokazuju pravi put. Danas se židovsko radništvo već mnogo bavi mišlju da .liistadrut postane zajedničkom sindikalnom organizacijom židovskih i arapskih radnika'. Možda u formi dviju nacionalnih sekcija unutar Histadrut, ili na koji drugi način, ali svakako se to pitanje više ne skida s dnevnoga reda i postoji nada, da će se usprkos velikih poteškoćai, koje su velikom česti ii tehničke naravi, naći riješenje, Pri tom se ne zaboravlja' ni na strukovnu grupu poljodjelskih radnika, u koju bi ušao Felah, primitivni proletarac arapske zemlje (da>bome, do loga vremena je još daleko). Nama se čini, da je taj put i politički jedino ispravan, jer ostavlja po strani ono neko'iko efendijskih porodica, koje su glavnom zaprekom sporazumu izmedju dva naroda, koji će zajedno da žive. Židovski nosilac nacijonalne kolonizacije i hebrejske kulture u Erec Jisra'eu utire put sporazumu, Mri se pouzdano nadamo, da taj vodi k cilju.
Hans HochsiiKjer.
Sefardi i aškenazi
K zakonskom projektu «o verskim zajednicama i njihovim medjusobnim odnosima". Skoro da je već gotov pred tog zakona, »o verskim zajednicama i njihovim medjusobnim odnosimab, ministarstvo vera> dalo je u raznim anketima taj zakonski projekat od stručnjaka i mjerodavnih faktora ispitati, preostale još samo da ga Narodna Skupština prihvati. U 3. članu ove zakonske osnove nalazimo übrojeno medju ostalim konfesijama, kojima je priznato pra.vo javnog ispoveđanjai i mojsijevce sefardskog i aškenaskog obreda. To je tačno i ispravno, odgovara posvema pri-: 'ikama u Jugoslaviji, u kojoj se Jevreji skoro u ravnotežju dijele na Sefarde i Aškenaze. Ali ukoliko je meni poznato u drugim državama državni zakoni priznavaju mosijevce saimo kao jedinstvenu konfesionalnu cjelinu bez obzira na njihove obrede ili na njihovo gr u pisanje na ortodokse i neologe i slično. Kod na« su prilike drukčije, Aškenaizi i Sefardi drže se medjusobno u ravnotežju, moraju se dakle oba ritusa istaknuti, dočim u ostalim državama Evrope, gdje su u daleko pretežnoj većini Aškenazi, sefardski se ritu« ne poznaje u tzri-5 | čajima zakonskih odredaba u ovoj stvari. Svaki Jevreji bez razlike, bio on neolog uli ortodoks, moderno prosvjećen ili konzervativan osjeća duboko u svojoj duši, da su svi »Mojsijevci« bez raizlike vjerske I nacijske braća, jedno, a ne dvoje. U čemu se dakle ispoljuje ovdje ta razlika izmedju Askenaza i Sefarda? Po mom dubokom uvjerenju, najjači momenat što nas Jevreje dijeli na Sefarde i Aškenaze, koji se najprije zapaža jest naš različit izgovor hebrejskog jezika. Znam. da će mi se sa vise strana pnimjetitj, da površno ističem samo onaj momenat, koji se sam po-sebi ispoljava, i zaboravljam na hiljadugodišnju različitu kulturnu sredinu u kojoj su Aškenazi i Sefardi živjeli, na njihove razne jezike, koje su oni sebi prisvojili i na sve ostale momente njihovog kulturnog razvoja,, pa ako hoćete ćak i klimatične, koji su ih morati razdvojiti u njihovu osjećanju, u načinu- života i životnom naziranju. Svi su mi navedeni momenti dobro poznati.. jest, to ije tragedija našega hiljadugo-
dišnjeg golula. Raštrkani po cijelom svijetu, Jevreji se razlikuju medjusobno uslijed uticaja njihove različite kulturne sredine ne samo na Sefarde i Aškenaze nego i na Carfate, (francuze) da upotrebimo hebrejske izraze Angliste i na l još razne kulture ii nijanse. Pa i sami Aškenazi a isto tako i sami Sefardi mogu. se po uticaju njihove kulturne sredine i po njihovom materinskom jeziku, isto lako dijeliti na razne grupe posebnog mentaliteta, li'istorijsko-nacijski, vjerski nije potrebno ni istaknuti sve ove razne grupe »posebnog mentaliteta« sačinjavaju jedan jedinstveni narod Jevrejski sa istim manama i vrlinama, koje se kod svake pojedine grupe uslijed njihovog kulturnog miljea različito ispoljavaju, To osjeća svaki Jevrej, najprimitivniji kao i onaj moderno najobraženiji duboko u svojoj duši. Ako čovjek iz naroda bilo Aškenaz ili Sefard osjeća u bogomolji drugog ritusa nešto to nije razlika u obredu što na njega djeluje, pošto je ista minimalna i teško bi je znao razlikovati, a napokon ni.fi sefardski a nj aškezki ritus nije jedinstven kako je to stručnjacima dobro poznato, jedino što ga frapira, da osjeća nešto tudjega je izgovor molitava, .ne kompozicija sinagogalnog pjevanja niti melodija molitava. Suizer i' Levanidovski su isto. toliko fudji za ne uvježbam sluh jednoga Sefarda iz Maroka, ili Perziie, kao što je i Sefard tialevy. Ah ipak isti Sefard ne osjeća se tudjim u sefardskom hramu ii ako se u istome uz orgulje pjevaju kompozicije Sulzera i Levandovskoga.. Ta razlika u izgovoru hebrejskoga jezika, nesmije toliko da nas dijeli, dg se čak mora to i zakonski ustanoviti. 1 u vjerskom statutu, koji »Savez Jevrejskih Veroispovednih Opšlina u Jugoslaviji« sprema za pretres na idućem kongresu je ta podjela na Aškenaze i Sefarde još jače afirmirana i nigdje se nije pokazala briga da se nadju bar nekoje dodirne tačke za zajedničku kooperaciju Sefarda i Aškenaza, e da se tekom vremena uslijed zajedničkog rada stope dvije jevrejske opšitine u jednom gradu bar prema vani u jednu cjelinu. Poznato, je, da se u Jerusolimu rabi na tome da se uspostavi starodrevni naš Sinhedrion od vjerskih korifeja i učenjaka, koji će da bude najviša vjerska instancija za cijelo židovstvo. Da taj Sinhedrion neće biti ni aškenaski ni sefardski nego samo jevrejski izlišno je istaknuti Mi Jevreji u ga lulu nemamo još one duševne snage da sjedinimo sve naše elemente ■ da ih stopimo u jednu homogenu cjelinu. Čekamo na utjecaj iz naše na novo uspostavljene duševne sredine iz Jerusolima. Ja sam pun nade, da će se skoro ispuniti riječi ; ioroka 1 poaestaće zavist Efraimova, Efraim neće biti više zavidan }udi, a Juda neće više bili zavidan Efrainm. A i sam sefardski! kongres, koji ima da se sazove u Jerusolimu, daće nam valjanog podstreka za zajednički rad, le će narod naći pravi pat k svom jedinstvu. Sarajevo, 26. V. 1925.
Dr. 1
M. Levi.
BROJ 23.
»2 I D 0 V«
5
Cijonistil Uplaćujtc i raspačavajte šckd i savezni doprinosi