Židov
Ideologijski i stvarni rezultati sleta
— ZAGREB:
j a čajna je činjenica, da unazad nekoliko godina izvješća I bivaju sve slabija, neizradjenija, rastrganija. Uzrok je [ I što ih svake godine ima da pišu isti ljudi. A nama je [ lojadilo ono vječno crtanje istih pojava, svagda jednako I za jedne, a jednako gadnih i besmislenih za druge. Do[ aM nam je šablonsk,o prikazivanje i hvalisavo uljepšava-1 '^H ar ; tts lcih, do zamorenosti sličnih priredaba, koje se kao I sedmogodišnjega pokretanja vuku od sleta do sleta. ■j a j emu je Savezu sedam godina. U t,om je sve. Ostario [ Iskonite snage, negda žive, svježe, u previranju, I .Uđoše formule, glatke ili oštre, no svagda ponešto udalježivota. I da ljudski .organizam u sedam godina proživljava nezamjetljivu, ali ipak potpunu promjenu svega litaiß evlja- Čini se, da je naš Savez proživio takvu izmjenu: izuzetke danas je u Savezu posve druga omladina, po svježini elana i po boji njegova ispoljenja, i po sadržini svoga rada, potpuno razlijćna od genekoja je stvarala Savez godine 1919. U tom organskom izmjene staničevlja pripada ovom sletu značajno ■ to.
■ Odavno prije sleta počela je diskusija o .osnovnoj točci programa: o radu za Palestinu. Još iz revohtcioE2,h dana, u kojima je ponikao naš pokret, ostade nam batežnja za ha lučkim ppkretom. U stvari ne može da a misli cijonistička omladina, koja* se ne bi spremala za rad jer za obnovu židovskoga života u domaji treba H političke garancije i ekonomski kapital još i mladih ljudi, ne goni pipljiva bijeda i egostični nagon za fizičkim ili samoodržanjem, nego čežnja za obn.ovam ■ ovske kulture u izgradjenoj domovini. Budući da je baš takve seobe neosporno jasna, ne može omladina svali sa svojih ledja, pa makar koliko je bivši njen g. dr. Isak Altarac, nekad budilac omladinskog pokreta, odvratiti od 1 puta u Erec, da ne bi uvećavala br.oj neHB -lenih radnika. ■ Imade samo jedan cijonilzam; on vodi u Erec. ♦ I Albert W e i s s je u nekoliko članaka pokušao da ob.ori z as adu našega pokreta. Dokazavši, da u na s nema ni socijalnih razloga za iseljenje, mislio je, da t e| a za Palestinom u nas može da bude samo duv na. U prvom, a u stvari jedinom redu treba da naše bude upravljeno jačanju i razvijanju galutskih To bi bio lijep program i ako nije cijonistilčki. I Ali je Albert Weiss radikalniji. On, dijete .asimilirane srekoja je sačuvala tek nešta malo židovskoga) osjećaja i Halnosti, ali je izgubila i forme i sadržinu, vidi posve jasno, ■ u toj malenoj židovskoj skupini Jugoslavije, sastavljeiz posve različitih i protivničkih čestica ne može da se bujan židovski život i da naše židovstvo mora da bujedno od prvih, koje će' vihor asimilacije zbrisati s lica zemaljskoga. Zbog toga Albert Weiss negira i Palestinu i galut! I Na samim negacijama ne može da se izgradi nikakav raB: program. Stoga program Alberta Weissa i ne izvire iz njeHrih negativnih konstatacija, nego je gotpvo točku po točku Bari nacrt našega rada, koji se već otprije iznosio. Sakno što B prije uz program za galut figurirao i program za Palestinu; Palestina je bila konačni cilj, d°k je sav galutski rad Bnačivao točke na putu k cilju. Albert Weiss ne odbacuje stpuno Palestinu u programu; dopušta joj, neka lebdi u ideogijskira visinama, neka svijetli na teoretskom obzorju i neka rjelljava ljetne noći mladih, romantičnih zanesenjaka i mječara. Ali zemaijskii je program Alberta Weissa sastavljen iz ra dijela.; prije svega treba da vodimo računa o sredini, u “joj živimo, da se; bavimo njenim pitanjima, da se priljubim,© enu životu, a ujedno treba da pokušamo da i ovako prijem okolini sačuvamo židovstvo svoje i da ga kako tako ‘zvijamot iTime je priljubljavanje sredini, samo po sebi pnro-90 i potrebno, opet postalo pr.ogramatskim zahtjevom, koji oduše može da se nekako pomiri s cijonistićkim gledištem, li i suviše lako prelazi u necijonističku asimilaciju, što na oncu priznaje i Albert Weiss. I Konstatiram; Albert se Weiss sam utukao. Njegova je r i t i k a neumitna, puna logike i životne istine: u JugotIzviji ne može da bude produktivnoga židovskoga života; bolni uvjeti ne gone Židove na seobu; zbog toga je ciloniam težak, ali pravo bujanje ovdašnjega židovstva nefflooćno. Iz te kritike kreće put samo u dva smjera: u propast u negiranje židovstva i neograničenu, bezlvielnu asimilaciju sredini ili u fanatičku težnju za Palestinom, tečega smjera za životni put nema Albert je Weiss htio da ®4je srednji put. To mu iz jasnih razloga nije mogl.o da uspije. je stoga morao da predje preko njegova programa, 130 da gaj j nije bilo, ma dla su mu se bili priklonili prvaci " 3 «ega pokreta. ( ♦ Novo staničevlje, koje može da pomladi naš Savez, jest Sef ardska omladina, koja jc do nedavna bila pasivan kktor u pokretu, vodjena odozgo, i ako( imade u sebi bez sumnje mnogo više vitalnosti židovske od onih, koji su joj pufove. Sefardska se omladina danas budi. Njeno je “ ir ujaaje puno života, iako složeno i nejednovlto, jer je posreću različni motivi. Za razliku od Alberta Weissa, tipičnoga reprezentanta asimilirane intelektualne aškenaske omladine, Sefardi a firmii Palestinu i galut. Oni su baš toliko cijonisti, koliko je c ‘W>mstički život židlovskih masa aškenaskih, kojima je Cijon u i s ti daleka i idealna (»nebeski Jerušalajira.) i " lska } realna (hadžiluk i polazak u Erec prije smrti). I Se'lrdi mogu da se diče, kako su im djedovi kroz mnoge genei' aci ' e polazili u Erec da tamo umru. Stoga je povezanost se‘3rdskih masa s Cijonom ostala čvrsta i religijski duboka baš
tako, kao što je ta religiozna i osjećajna poivezanost kod aškenaskih masa postala ishodištem modernoga, cionističkoga pokreta, kad su novi životni uvjeti mogli da onu latentnu energiju pretvore u aktivnu tvoračku snagu Treba dakle da naša aškenaska .omladina zapamti: sefardska su braća njena u kolijevci usisalaj jednostavnu, neproblematičnu pripadnost židovstvu i povezanost s Cijonom. Sefardsku omladinu prosto ne treba »vraćati židovstvu prije povratka u židovsku zemlju«, ako to vraćanje znači samu herclijansku priznaju, da smo pripadnici židovskoga naroda. Ali i sefardska omladina treba da spz,ona ovo; kad se radi o tom, kojim će pravcem da krene budjenje sefardskih snaga, onda mogu samo interesi čitavoga židovstva da budu kriterijem, koji će odlučiti, je Ii pravac prav ili kriv. Nije tu u pitanju, da li će dosadašnji voždjovi, izricati sud o tom; mogu i moraju sami Sefardi o tom da odluče, ali neka vode računa o interesima svega židovstva, jer će konačni sud da izrekne istorija ni po »Svijesti« ni po »Životu«, već po plodovima njihova rada. Palestinski je program sefardske omladine jasan: Cijon je duhovno središte židovstva, koje ima da se izgradi, a pri tom imadu baš Sefardi da izvrše važnih zadataka zbog sv.oga orijentalstva, po kojemu mogu da: budu elemenat pomirbe s arapskim narodom. Ali Sefardi afirmiraju i galut. Značajno je; u praksi se oni potpuno sastaju s Albertom Wieissom, i ni oko, koje opaža najfinije nijanse, ne će moći da .otkrije ma kakvu razliku. »Treba da se priljubimo okolini, koja nas je rodila l , odgojila i othranila, u kojoj živimo i umiremo i u k,ojoj će da žive još i davna djeca naša«. Pored mentalne razlike ima samo jedna stvar, koja dijeli Sefarde i struju Alberta Weissa, Mentalno se razlikuju po tom, što je on mozgovni teoretičar bez osnovne židovske vitalnosti, dok sefardska omladina još ima dosta židovskoga kapitala, da izdrži sudar t,oga pripijanja okolini. Zbog toga mi njjoj vjerujemo, kad ona afirlmira gaflut, i ako znamo, da će ta afirmacija galuta dovesti do sve bržega slabljenja njene židovske vitalnosti, d,o gubitka i forma i sadržine, pa će za nekoliko naraštajeva sefardska omladina stićil na onu jadnu točku nizbrdice, s koje mi hoćemo da odmaknemo uvis. U tom je dakle stvarna razlika: Albert Weiss .osudjuje baš poput asimilanata oko »Narodnoga Rada« duhovno trganje židovske omladine iz ove sredine i vezivanje njene budućnosti o Erec, jer je već potpuno stasao s okolinom pa nc treba ni (riječju da spominje, kako mora da se uživ*ljavamo u život sredine, dok su sefardske mase u stvari još potpuno strane ovoj sredini, pa je za njih priljubljivanje okolini programatski zahtjev, postavljen od vodja, ali dosad nespnoveden u zbilji. Jasno je, da će i Sefardi zamalo stići d)o onoga stepena, do kojega smo mi u) tom priljubljivanju već doprli. Nije tek slučaj da je g. Vrh. Rabin duboko nezadovoljan držanjem omladine, koja je po njegovim riječima sad u prvom naraštaju raskinula vjekovni lanac tradicije pa pokazuje malo volje, da taj zardjali, raskmuli lanac opet sveže. Poruka je g. Vrhovnoga Rabina, nepobitan dokaz, dla je asimilacija to jest otudjivanje židovskome životu našla puta i u sefardski dio našega naroda, kao što je svojim valovima zapljusnula) nekad neđohitne kule hasidskoga židovstva. Ili je glup,ost ili je zlonamjeraost reći, da su baš jedini Sefardi izuzetak od neumoljivih biologijskih zakona istorije!
Stav je naie sefardske omladine već i stoga teško razumljiv, jer ona danas još i sama ne zna, dlokle sežu njene specifične potrebe i mogućnosti'. Puna nepovjerenja spram .onih, koji su je dojuče vodili, ona ljubomorno pazi na svaku pojedinost svojih prohtjeva i sumnjičavo susreće svaki, pa ! najbratskiji pokušaj, da se njeni zahtjevi svedu na pravu mjeru. Ona zapravo do danas i nije odredila, št,o joj je bitno, a što je manje važno* što je primarno, a što je stvar drugoga reda. U njenim redovima žive tri težnje, koje danas još nijesu jasno iskristalizirane, ali će u bliz,oj ili daljoj budućnosti da probiju svoffl oštrinom, jer se ne mogu ni u životu, a kamoli u ideologiji skladno da po<vežu. Prva je težnja, gore .opisana, Palestina. 0 njpj ima malo da se kaže. I sefardska omladina teži za halučkim pokretom, i ona hoće da svojim rukama stvara narodu dom. Ako je ta težnja u radu vodja najmanje naglašena, onda .objektivni posmatrač mora priznati da to ne znači manji' stepen palestinocentrizma, nego tek jaču dozu opozicionalstva, koje uvijek u prvom redln manifestira ,ono, što se protivi oficijelnom) programu, pa ma kolik,q u stvari taj program bio bliz i opoziciji. A da je sefardska omladina postala opozicijom a tout prix, uzrok je u više momenata: prije svega .omladina svoj aktivitet pokazuje svagda u oponiranju; osim toga sefardska omladina zaista mentalno nije dokraja jednaka ostaloj omladini u nas, pa se lakoi uvukao! taj protivnički ton u naše razgovore; ali je treći momenat najznatnofji; da je sefardska omladina bila inspirirana iz gradjanstvat, koje je iz svojih političkih razloga nepovoljno uticalo na saobraćaj .omladine. Čim smo vidjeli L jedni i drugi, da imade u nas bratske volje za sporazumijevanjem, nema više mjesta tome bezuvjetnom oponiranju. Palestina debija svoje prirodno prvenstveno mjesto i u našem zajedničkom programu i u našemu zajedničkom radu. Druga je težnja: budjenje i afirmacija sefards t v a. Ta je težnja nadasve prirodna* Bilo* bi ludk> tražiti od Sefarada, neka odbace tradiciju, jezik i običaje, pa makar ,oni i ne bili od iskona židovski, kad je sve to baštinjeno blago prekaljeno vjekovima židovske duše, kad je ono najčvršći bedem protiv asimilacije i kad im nitko ne može naknaditi te intimne, bliske i drage vrednote, koje za njih znače povezanost sa svime, št,o je židovsko. Ta je težnja s gledišta čitavoga židovstva »separatistička« samo toliko, koliko je separatizma u razvijanju i svih ostalih dijelova židovskoga naroda, koji upravo; u čuvanju i razvija-
nju specifičnih osebina nalaze mogućnost daljega života, i ako se time udaljuju odi idealnoga lika jednovitoga židovstva, kojega dabome u realnosti nikad nije bilo, jer, je poput svih' pojmovnih i predodžbenih likova samo ideja, št,o sc ostvaruje u mnoštvu različitih oblika, manje ili više udaljenih od ideala. Jasna je posljedica židovske rasijanosti po različitim sredinama, da se pojedini dijelovi razvijaju .odjelito jedan od drugoga , da u njihovu stvarnom životu sve većma prevladava uticaj okoline, dok sve slabiji bivaju zajednički (židovski elementi njihova bitka. 0 tom treba da vc<dim,o računa. Cijonistl čitavoga svijeta spoznavaju jasno: da će i bez posebnoga priljublljivanja sredini bivati židovstvo sve slabije; da je stoga dužnost cijonista, koji hoće da uzdrže sve zdravo židovstvo, čuvati galutske stanice barem dotle, dok nastane nova zajednica u Palestini, Ima mediju njima razlike; dok njemački cijonisti, pod uticajem snažnoga života židovskih masa, pregnuće da se istrgnu iz asimilacije sredini, da svraite interes pojedinca stvaranju židovske domaje u Palestini pa da i galutskoga Židova učine duhovnim gradjaninom nove židovske države (to je bit palestinocentrizmal), dotle francuski cijonisti, još većma asimilirani okolini, naglašavaju svoju francuštinu i smatraju cijonizam u Iprvom redu filantropskom pomoći bijednim židovskim masama, a u drugom redu posljednjim sjećanjem na pripadnost židovstvu Nema sumnje; francuski cijonizam nikad ne može đa bude duhovna matica cijonlstičkoga pokreta, on štaviše ne može ni trunka da prinese duhovno-židovskoj obnovi Palestine; on je osudjen baš u tom bitnom smjeru na jalovost upravo zato, jer nije konzekventan, fanatičan i pun pregaranfa, kao što je njemački cijonizam, koji se zbog utopije odriče punoga uživanja najljepših kulturnih dobara Evrope ii pokušava đa saradjuje u sitnim počecima nove židovske kulture. Treća je težnja sefardske omladine: pr i l'fbl ji v ainje okolini. Nitko ne poriče opravdanost toga priljubljivanja, a najmanje prava imali bismo mi, koji smo u procesu priljubljivanja neispoređivoi ispred sefardske mase. Ako se sefardska omladina pozivlje na odgoju itđ. u toj sredini, valu) smo mi u mnogo većem obimu i u dubljemu smislu podlegli uticaju okoline. T,o nije ni zasluga ni krivnja naša. To su tražili zakoni razvitka. Što su se Sefardi do danas kompaktno održali, nije razlog u tobože već iskonski snažnijoj vitalnosti, negp samo i jedino u životnim uvjetima, u) kojima) su živjeli. U sredini, koja sc dijelila baš po vjersk,o-nacionalniro momentima, a nikako po socijalnoj strukturi, morali su i Židovi t. (, Sefardi da se očuvaju kao posebna zajednica. U sredini, ■ u koju još nikako "lje bilo doprlo prosvjetiteljstvo s razornim ništenjem svih starih tradicija, morala je da se održi' i židovska predaja. U sredini, u kojoj moderna civilizacija još nije bila dospjela da nivelira životne forme, da podreže korijenje starih, lijepih obrednih slava i familijarnih svetkovina, nije ni za Sefarde biloj razloga da odbace intimni familijarno-religiozni život, koji im je namro u baštinu prirodno, nenasilno židovstvo. Ali tu istonija veli; stopi Pred našim se očima nivelira život na području Kraljevine SHS. Nepobitna je činjenica, da upravo i ta očajna gospodarska kriza sve to većma naglašava ekonomske d socijalne momente slabeći plemenske, vjerske d narodne protivnosti, Jugoslavija se evropejizira u dobrom i u zlom smislu: patrijarhalnosti nestaje pred radijem, krsne i familijarne slave blijede pred monotonijom fabričkoga razvitka, gospodarski zajednički interesi ruše stare vjersko-narodne ograde itd., itd. iPa kad sredina, naša biva icjčito sve monotonija, iznivelirana, ia mi hoćemo da se njoj priljubimo, .onda će se i naš život izjednačiti općenomu monotonom nivou i ne će više dugo moči da sačuva oznake svoga posebnog bivanja. Aškenaska je omladina već izjednačena životu onih pokrajina, u kojima boravi. Nema 'sumnje, da smo nad mnogo intimnije povezani i s duh,ovnitn i s gospodarskim životom sredine, negčU su to sefardske mase. Aškenaska djeca samo u mašti antisemitskih profesora ne znadu hrvatski, ali sefardska školska djeca prema izjavi židovskih nastavnika ne vladaju srpskim jezikom. Aškenazi stoga I ne treba da naglašavaju povezanost s 'okolinom, kad 1 ih je život s njome čvrsto povezao. Sefardi imadu tu jbš mnogo da učine, pa je razumljivo, da u njihovu radu i to priljubljivanje 'sredini zauzimlje važno mjesto.
Nužno je stoga radi sefardske omladine upravljen u tri smjera; kad bismo se igrali riječima, mogli bismo reći, da jugoslavenska sefardska omladina imade u stvari tri centra*
BROJ 32.
5
1 X La 70 LEVEH BROS. _ /•s Port Sunlight ENCLAND Umijte se s njim i isperite sve i svilu za pranje, čipke i fine tkanine svake vrsti. Dobiva se u svakoj trgovini i drogeriji. Zastnpstio 1 dtpof : Norbert Weiss I drug Zagreb, bajmište brt 51. Telefon br. 7*33. Brzojavi: Norbertlg.