Borba, Dec 15, 1990, page 7

= ——=

Cij je da

Patrik Beson, pred pojavu „Dare“ u našim knjižarama

— Ne smaram da je strah od vlasti opasan. To je tipično balkansko razmišljanje, kaže, izmedu ostalog, jedan od vodećih, mladih francuskih

slobodan Pantović

| izdanju „PANTESTA“ iz Beograda | uskoro će se u našim knjižarama pojaviti roman „Dara“ Patrika Besona, koji je, jednom od najmlađih pisaca u Francuskoj doneo svetsku slavu, a čija su dela dosad prevedena na dvanaest jezikai objavljena u mnogim zemljama, među kojima i u SSSR—u, Japanu, SAD—u. Ovaj roman, u tri izdanja u Francuskoj, doživeo je tiraž blizu dve stotina hiljada rimeraka, a Francuska akademija mu je dodelila veliku nagradu za roman godine. Besonova knjiga „Žurka“ prodata je u tiražu od više od dve stotina hiljada, a njegovo poslednje ostvarenje „Lenjivica“ književni je hit ove godine u Francuskoj. Beson je takođe dobio nagradu Ćino del Duka, (koju je dobio i Borhes) za roman „Pismo izgubljenom prijatelju”, koji je u potpunosti iskazao Besonov stil — njegovu vrcavost i poetičnost. „Nostalgija princeze“ je još jedan roman, još jedna nagrada „Dumarest“. Francuske akademije. „Kuća | usamljenog mladića“ je dnevnik o mladosti, ,Drskosti“ zbirka kratkih priča, razmišljanja i uspomena za koju je dobio nagradu „Bourse Kleber — Haedns". „Statua vi| teza“ je roman koji Beson posvećuje svom ocu, dajući prikaz Puškinovog života pre| ko svoje lične vizije umetničkog života i rada. „Prijateljski crveno“ zbirka kritika i posmatranja modernog društva. To su sa| mo neka od dela najmlađeg dobitnika na. grade „besmrtnika“, koji za sobom ima i | nekoliko televizijskih serija „Novinarska | karta“, nekoliko pozorišnih komada. On || jei književni kritičar u „Imaniteu“, i hroničar u nekoliko nedeljnika. 0 Pored saznanja do kojih sam došao o Vama i Vašem radu, mislim da i Vaša

Zato Vas molim, recite kako biste Vi sebe predstavili?

krvi, moja majka je Jugoslovenka iz Zagre| ba,a moj otac je pola Rus, a pola Belgija| nac, Zovem se Beson sasvim slučajno. Be| son znači blizanac — dvojnik. Horvat je prezime moje majke, a Duškin prezime mog oca. Ime Beson je čista istorijska farsa, to je moje pravo ime, ali to nije ime koje je u mojoj krvi. To je bilo ime drugog muža moje babe i ono mi je nalepljeno.

6 Za roman „Dara“ dobili ste veliku nagradu Francuske akademije. Recite, ko je Dara?

— Roman „Dara“ govori o jednoj periodnoj priči koji svi Jugosloveni dobro znaju. To je: izgnanstvo mladih ljudi, devoja"| ka i mladića posle rata, i njihov ilegalni "| odlazak u Italiju, Francusku, a onda dalje u Kanadu ili Ameriku. Imigracija, napomi| njem, Jugoslovenima nije nepoznata. Ovu priču sam ja čuo u detinjstvu od svoje majke, a kako mi vrlo često roditelje ne slušamo, ja sam se mnogo kasnije setio šta mi je ona govorila u detinjstvu. Mnogo kasnije sam na tome radio i to preradio, obradio i vratio se njima na jedan drugačiji na|| čin. Sećanja na majkine priče iz detinjstva, naknadno moje interesovanje za ovu temu na određen način su ukrasili ovu knjigu. Ova knjiga mi je zadala najviše bola i ovoj | knjizi sam najviše dao od svog porodičnog | života, svog oduševljenja Jugoslovenima, a naročito zemljom. Ljubav za ovu temu, za Ta knjigu bila je veoma značajna u mom

Ivotu. 6 Da li ste učili srpskohrvatski jezik? — Da, učio sam ga više od dve godine

| da bi mogao da napišem roman, ali sam kasnije, kad sam prešao na drugu temu . iz ruske književnosti, na život Puškina zaboravio jezik. Bilo je neophodno da se I1aboravi srpskohrvatski jezik, da se on iz· briše, da bi mogao da pređem na ruski.

Kao igre na sreću, kao · loto

| „ Of Roman „Statua viteza“ posvetili ste

| Vašem ocu?

| . — Da. Za roman „Statua viteza“, koji

(je u Francuskoj izašao 1988, istraživao šam puno rusku književnost, jer Puškin je

- Borjanka Milatović

udesna atonalna muzika. U uglu prozračno belog prostora izloženo je polupano posuđe. U drugom, skulptura „polovine predmeta“ — po!ov!na stolice, polovina ormana, radioapara13, itd. Na postolju, u dve verzije, izložene 5 dijafragma, kondom i pilula. Na zidu'Pano sa natpisom: „Rat je završen, ako vi !0 hoćete”. Sa strane, na postolju, sveže Tagrižena jabuka i pored nje bronzani priMerak iste, Na zidu časovnik i ispod njega štttoskop. U centralnom delu galerije, na Pijedestalu, čarobna šahovska tabla.Da li

Cx

)t Ovo neka čala!? Provokacija! izlet maš-.

!!! Ne, to u Riversajd galeriji u Londonu, izlaže Joko Ono. femernost? Ekscentričnost, trivijal-, 108t!! Da li? Ili samo nedostatak želje da 188 impresionira na prvi pogled! Joko Ono je nesumnjivo jedna od najOntroverzijih svetskih medijskih ličnosti. fokusu interesovanja javnosti, no bez arnog poznavanja i razumevanja nje108 stvaralaštva, uglavnom je bila potcenjena i omražena. No, ono što je komplek0 i uznemiravajuće je nivo pravog, sušnoaKOB, otpora prema Ono i njenoj umet-

Velikim delom, razloge treba tražiti u vanju i zamračivanju, ne samo nje-

DOB, već stvaralaštva velikog broja umetvika, okupljenih u Fluxus-u, avagardnom metničkom pokretu šezdesetih. Imajući \ vidu njihovo plodno stvaralaštvo, antiBrađansku orijentaciju, te otpor instituci-

biografija nije ništa manje interesantna.

— Ja nemam ni jedne kapi francuske ·

pisaca

bio jedan od najfrancuskijih ruskih pisaca. Nekada se u visokim krugovima ruskog društva neprekidno govorilo francuskim jezikom, i upotrebljavati ruski jezik u tim visokim krugovima, naročito u književ-

nosti, izgledalo je jako neukusno, neučti-·

vo, čak i neobrazovano. Iz tog razloga zanimljiv je Puškinov slučaj koji je jednog trenutka rekao: „Mi smo Rusi i mi treba da pišemo i govorimo ruski“. Tako je on, u stvari, napravio i taj preokret u nacionalnim korenima i okrenuo se prema ruskom jeziku i njegovoj novoj funkciji,što do tada nije niko činio. Puškinov paradoks je u to6 što je rusku dušu vratio ruskom narou. 0 Da li se više osećate Jugosiovenom ili Prancuzom?

— Ne znam, kelneri u restoranima mi kažu da mnogo više ličim na Jugoslovena. Osim toga, kađa sam služio vojni rok, jedan tip me je dugo i čudno gledao, a ja sam nakon nekoliko meseci, u jednom razgovoru, rekao da je moja majka Jugoslovenka, što je on prokomentarisao sa: „A znači to je to!“

& Vaši romani su u Francuskoj naišli na dobar prijem, kako kod čitalačke publike tako i kod kritike. Čime to objašnjavate? — U francuskoj književnosti među intelektualcima i ljudima koji, uopšte, vole da čitaju, uvek se javi jedna vrsta malog šoka kada im ja pišem o nekim „stvarima“ koje nisu tipično francuske i koje im do-

nosim na način, na koji Jugosloveni raz-:

mišljaju. Tako su povodom dodele nagrade bila slična razmišljanja: kako to da jedan čovek koji nema ni jedne kapi francuske krvi piše na francuskom jeclkić i dobija hagradu za roman koji u osnovi govori o jednom drugom podneblju.

6 Kakva su vaša razmišljanja o književnim nagradama i njihovim dodelama?

— Kod dodela književnih nagrada mislim da kvalitet knjige nije jedini i Osnovni preduslov. Najpre izdavači lansiraju jednu knjigu, kritičari o njoj govore, i uopšte nije bitno ko ju | napisao i šta vi o to. me mislite. Oni dodeljuju nagrade jer je to čitav jedan sistem u kome učestvuju svi osim pisaca, a na kraju svi čestitaju piscu da je dobio nagradu, mada to što je, u stvari, bio kriterijum nije samo i isključivo vrednost dela. To je kao loto, kao i sve igre na sreću, koje jako uzbuđuju. Tako i dodela Gonkurove nagrade liči na igru na sreću. Dodela velike književne nagrade svaki put liči na jednu vrstu skandala, jer mnogi ljudi kažu šta je to svake godine kriterijum sve slabiji, što u suštini nije tako, a sreća je u tome da su pisci svesni toga da, ipak, iza dodele stoji i velika književna vrednost, što nam, po pravilu, tek vremenska distanca na to ukaže.

06 Pored „Dare“ vi ponovo imate knji-

ževni hit. Jer, Vaša zadnja knjiga „Lenjivica“ je privukla veliku pažnju čitalaca u Francuskoj. Možete li nam reći ko je „Lemivica“? , — To je priča o jednoj mladoj ženi, tridesetogodišnjakinji, koja tako puno želi u svom životu da nešto uradi, a ne zna odakle da počne. Ustvari, ne zna čime bi se bavila. I ona traži predmet svog interesovanja, želeći, pri tome, da postane slobodna, biva potpuno zarobljena. Izgleda smešno, ali u osnovi tragično, jer je takvih žena i takvih sudbina, na žalost, sve više u ovo naše vreme.

e Kojom se temom i kojim podnebljem trenutno bavite?

— Knjiga koju sada radim je jedna freska američkog života pre rata, za vreme rata i posle rata. Radi se o radničkoj sredini, glavni junaci-su članovi Komunističke partije SAD, jedan koji je ostao član i drugi koji je napustio tu partiju. Radi se o suprotstavljenim interesima, o jednom vrlo tragičnom odnosu koji vodi prema

l

Povratak Joko Ono

BOL I ODUŠEVIENJE: Patrik Beson

ubistvu, zločinu, smrti, drogi... To je priča o prijateljstvu i velikoj mržnji, o dvadesetogodišnjem traganju za osvetom.

0 Stiče se utisak da svakoj Vašoj knji zi prethodi i veliko istraživanje. Da li je to stvarno tako?

— Uvek jako puno istražujem izvore. Jer, kada me nešto interesuje, ne vidim razloga zašto ne bi išao do kraja svega onog što će postati svet moje knjige. Ja sam kod Puškina puno istraživao i vreme i doba u Rusiji, mada je suština romana „Statua viteza“ u tome kako je Puškin od Gogolja napravio velikog svetskog pisca, obzirom da nije nepoznato da je Gogolj bio neobično plašljiv, bolešljiv, melanholik, užasno se bojao ljudi, a njemu je Puškin pomogao u tome što mu je dao siže za njegova dva književna dela, „Mrtve duše“ i za dramu „Revizor“. Pošto je Puškin bio drugačiji čovek, neobične snage, snalažljiv u društvu, on je uspeo da pomeri sa mrtve tačke Gogolja i dajući mu siže za ova dva dela, da napravi od jednog lokalnog pisca — pisca svetskih razmera. Puškin je bio jako plodan idejama, ali nije imao snage, ni vremena, zbog društvenog života, da sve te svoje teme obradi, tako da je on to svoje bogatstvo temama bio srećan da nekome da da obradi. Dva velika dela ruske književnosti nastala su iz istinske saradnje dva velika uma ruske umetnosti. U stvari centralna tema „Statue viteza“ je taj dar, to darovanje teme kojom jedan pisac daruje drugog... Nije slučajno jedan Borhes rekao da pisac mora da nastoji da čitaoci nikada ne primete njegovu veštinu pisanja i ja se sa tim u potpunosti slažem. Ta jednostavnost na kojoj ja radim, to je nešto čemu sam se dugo vežbao, ali ne vidim da ima bilo kakvog razloga u pristupu bilo kog pisca u tom nastojanju da se ne vidi veština pisca da se izrazi do kraja, do potpune obrade svoje ideje. Mislim da veliki pisci ne robuju posebnom stilu i ono što treba, što je njihov zadatak jeste da otkriju svoje ideje, svoje ličnosti do kraja...

Sloveni mrze vlast, ma kakva ona bila

0 Vama su trideset i četiri godine, spadate u red najslavnijih mlađih pisaca u Francuskoj. Kakvi su bili Vaši počeci i kad ste počeli da pišete?

— Počeo sam da pišem vrlo rano, moje prvo delo zvalo se „Majstor grmljavine”, a to je priča o mladiću koji uništava sve ono što se nalazi oko njega, a naročito devojke, dok je u duši nesrećan zbog osećanja krivice što se tako odnosi u stvarnosti. To sam objavio u jednom ženskom žurnalu, a kasnije sam pisao policijske romane i priče. Prvi roman sam napisao sa sedamnaest godina i zove se „Mali ljubavni jadi“.

e To su bili Vaši počeci, šta se događalo posle toga, kada ste postali mudriji?

Osvetli platno cigaretom

Šta sve pokazuje refrospektivna izložba jedne od najkontroverznijih medijskih ličnosti u svetu — londonska Hiversajd galerija

onalnoj umetnosti onda dugo isključivanje ovog pokreta sa umetničkog tržišta i nije iznenađujuće.

S druge strane, kreativnost Ono i njena snaga, bile su osporavane i omalovažavane i zbog njenog izuzetno javnog braka sa Džonom Lenonom. Jedan mit je bio dovoljan. Dva su bila previše.

Ostavi parče platna

Joko Ono je, ne treba zaboraviti, bila priznati umetnik i pre nego što je srela Lenona. Odrasla je u Japanu i SAD. Muziku,

ziju i filosofiju studirala je na njujorškom koledžu. Udajom za avangardnog kompozitora Tosi Isianagija, stupa u kontakt sa Džonom Kejdžom, kompozitorom, koji će na nju imati presudan uticaj.

Jedno njujorško potkrovlje postaje 1960. centralno mesto okupljanja Flexusa — grupe muzičara, baletana, slikara i pisaca. Njihova istraživanja novih formi umetničkog izražavanja privukla su brojnu publiku, među kojima i Maksa Ernsta, Pegi Gugenhajm, Džona Kejdža, Marsela i Teni Dusan. Sledeće godine, Džordž Makinas, koji je bio impresario grupe, nudi Joko Ono da, u njegovoj galeriji na Medison aveniji, izvede svoj prvi samostalni šou program.

Od samog početka rad Joko Ono bio je multidisciplinaran. Koristeći muziku, poeziju i balet u svojim izvođenjima, ona je, prekršivši sve dotadašnje norme i pravila, raskinula sa monolitnom umetničkom formom i brišući granice među njima, stvorila svoj osobeni scenski izraz.

Njeni prvi galerijski radovi, takođe, teško podležu kategorizaciji. Slike i skulpture su izrađene u kombinaciji svakodnevnih materijala — platna, eksera, sočiva, plastike, drveta, i podrazumevale su učešće publike JOBIKa koju treba zgaziti“, „Ostavi parče platna na podu ili snegu“). U slici u koju se zakucava ekser, instrukcije nalažu da se ukucavaju ekseri u drvenu dasku, sa prikačenim čekićem; u „Jabuci“, poci su pozivani da odgrizu parče ja-

uke.

Jednostavnost, koja čini zavodljivim i suptilnim njen rad, predstavlja osnovno OMOIĆEIO HER stvaralaštva. Skromnost, čak mediokritetstvo njenog opusa je razoružavajuće. I zavaravajuće. Njen rad je daleko dublji od površne pobunjeničke ikonografije. Objekti su originalno artikulisani, kao kratke pisane izjave i ponovo se pojavljuju u više različitih oblika vremenom, time stvarajući dijalog i sa gledaocem ı sa samim delom (Dimna slika „Osvetli platno sa cigaretom i posmatraj

— Nisam postao mudriji, ali kasnije sam radio sintezu svih tih mladalačkih pisanja 1 njima se ponovo vraćam i koristim neke prednosti toga što više znam, dok u literarnom nivou nisam napredovao.

0 Roman „Dara“ možemo, istovremeno svrstati, u istorijski, biograrsii, psihološki, dokumentarni, ljubavni, moderni,a om uvek ostaje, pre svega, životni, topli, iskreni. Kako to postižete?

— U Danskoj sam, na jednoj konferenciji za štampu, pred osam stotina ljudi pričao o naraciji, to je strašno, kad pričate nekom ko ne zna o čemu se radi, jer ovde se radi o Brižit, Darinoj ćerki koja vodi anketu o Darinom životu. Brižit saznaje sve detalje od šest pripovedača koji joj pričaju istoriju koju ona ne zna. Istorija o Dari se saznaje sukcesivno, tako što se jedan

. pripovedač naslanja na drugog, i tako na-

stavljaju. Istorija ove kompozicije potiče iz jednog mog sećanja kada sam, jednom bio u Normandiji, u jednoj letnjoj kući, i slušao radio dramu o tome kako se junak u svojoj svesti mentalno vraća u majčin stomak, osetio sam užasan strah od tog čoveka, čak sam se, pišući ovu knjigu, uplašio da se to i meni ne desi. Suština priče jeste da ja želim da držim čitaoca, da ga držim u jednoj vrsti zatvora, da zatvorim krug oko njega, i u tom krugu, zatvoru koji stvaram, ja ga i mazim, ja sam nežan prema njemu, ali ja ga ipak držim u zatvoru. Moj cilj je da hipnotišem čitaoca. Dva glavna pripovedača su u stvari odsutna, to su Dara i Brižit, one su glavne ličnosti, ali su potpuno odsutne. Vrlo je zanimljivo da mi jedna ličnost postaje interesantnija što je dalje od mene. Jer, kad je tu pred nama, ne izaziva nikakav interes, ali kada se govori o nekom ko nije tu, onda to dobija mnogo veću važnost, naročito to postaje interesantno kada vam puno osoba govori o osobi koja nije tu. Onda je i vi zamišljate na različite načine, i te dimenzije zamišljanja o nekome ko je stalno odsutan postaju neverovatno fascinantne.

6 Odakle tuga u Vašim delima?

— Iz mog mozga! Činjenica je da sam podložan jednoj vrsti melanholije. Puškin je jedna vrsta mangupa, svetskog čoveka, nekog ko živi punom snagom svog života, ko živi sve svoje strasti u isto vreme. On je bio jedan od onih aristokrata koji su imali dovoljno hrabrosti da se suprotstave vlasti, bio je poslat u progonstvo. Ja sam se, u stvari, bavio njegovim progonstvom, to je bio jedan aristokratski otpor i direktno suprotstavljanje autoritetu cara. Sve što se njemu dešavalo vodilo je direktno u smrt. On je svoju smrt izabrao — smrt u dvobou. Ž 0 Da li se treba čuvati vlasti?

— Ja ne:smatram da je strah od vlasti opasan. To je tipično balkansko razmišljanje. U zapadnim demokratijama video sam više puta načine da ljudi dobro sarađuju sa vlastima. Ima čak i pisaca koji su se Jako dobro razumeli sa vlastodršcima, samim tim imali su određene privilegije. Dok je Dara Jugoslovenka koja je postala Francuskinja, a Puškin veliki borac za demokratiju u svojoj zemlji, oni su imali određene posledice tog svog negativnog odnosa prema vlasti. Sloveni mrze vlast, ma kakva ona bila.

0 Šta mislite o političkoj situaciji u Jugoslaviji?

— Mnogi pokušavaju da to objasne, ali niko ne uspeva. Vevoratno ni vi Jugosloveni ne znate o čemu se zapravo radi. Ljudi koji se bolje razumeju od mene u politiku i njena kretanja jako se slabo snalaze u čitavoj ovoj situaciji.

& Govorili ste o načinu dodela nagrada, a niste nam ništa rekli kako ste se Vi osećali kad ste dobili veliku nagradu Francuske akademije?— Gonkurova nagrada u Francuskoj je jako velika „stvar“, to je kao pobeda u Devis kupu, Tog trenutka sam bio jako oduševljen, to je jedna vrsta ekstaze, ali pitanje je šta, zaista, ostaje posle toga. U politici se treba braniti od ekstremnih mišljenja, a ja volim ekstreme. Ponekad uznem list krajnje desnice i krajnje levice, i onda se time zabavljam, upoređujem... To je meni vrlo zabavno. Jako je nisko kada ljudi naiđu na nekog koji ima drugačije mišljenje i samo zbog toga za njega kažu da je gad.

pokrete dima“; Skulptura sunca — „Posmatraj sunce dok ne postane kvadratno“; Slika da bi se videlo nebo — sadrži dve rupe u sredini platna). Njen rad je intimistička vrsta izražavanja i potrebna mu je atmosfera mira i strpljivog angažovanja da bi se doživeo.

Prestavši sa radom 1971, ona se u celosti posvećuje Lenonu i njihovom zajedničkom stvaralaštvu.

Prepoznaj svoju figuru

Delo „Igraj s verom“ obeležava povratak Joko Ono iz usamljeničkog kraljevstva umetnosti, nakon Lenonove smrti. Kao strastven igrač šaha, kao što je to bio i jedan od njenih učitelja Marsel Dusan, Ono u šahu nalazi stalni izvor inspiracije. „Igraj s verom“ je bronzana šahovska tabla, gde su sve figure emajlirane u belo. Igranje šaha bez njihovih odvajajućih boja je isto što i vođenje rata, bez nacionalnih obeležja, zastava, amblema. „Vi morate da se setite koja je vaša figura, ali vi možete da ga igrate“ kaže Ono za svoju tablu, koja je simboličan poziv za odbacivanje nacionalnih ambicija i apel na saradnju među narodima. Poetski minimalizam skulpture potvrđuje nepogrešivost mogućnosti Joko Ono da održi svoju ideju. Teško je i zamisliti prikladniji način povratka Ono od ovoga.

Ovogodišnja retrospektivna izložba u Riversajd galeriji u Londonu, omogućila je celovit uvid u stvaralaštvo Onove, jer je sjedinila, kako radove iz šezdesetih, tako i stvaralaštvo iz osamdesetih godina. Ideja izložbe — stari radovi i nove verzije starih predmeta, doista je neuobičajena.

NEDELJNA BORBA subota-nedelja 15-16. decembar 1990. strana

DRUGA (TV) STRANA

Nešto između

Zbogom, polilko — Pri Krug Humor je opasno oružje — Mera ljudskog — Moralni pobednik — Piše: ispred skupštine — Samokrilika Bogdan — Aforizam nedejje TORBTIG

1. Vas da su, poput svih ostalih, i televizijski popiti sa olakšanjem do-

ekali kraj predizbornih aktivnosti. Oni posebno: živci su im poslednjih dana bili poput prenategnutih struna, a mozak u mengelama između „pravila“ promocija i želje da se sve otera dođavola. Neki nisu izdržali i otišli su zalupivši vratima. Ali, neće mnogo vode proteći Savom dok se ne shvati da, silaskom politike.sa glavne televizijske scene, nastaju teški problemi: sada, naime, valja iznova praviti program, snimiti serije i drame, kupovati filmove, kukumavčiti od „Zvezde“ dozvolu direktnog prenosa... Kakva iznenadna praznina, pravi ponor! Medijski delatnici vole politiku jer im tu pola posla svrše drugi. Treba samo pritisnuti dugme. Da li se rezultat prvog kruga višestranačkih izbora može označiti poraznim | stranke sa pregrejanim nacionalističkim predznakom? Nikako. Jer, osim andidata SPS-a, jedini do sada izabrani poslanici su pripadnici izrazito nacionalističkih partija (Savez vojvođanskih Mađara, SDA i sl). Ono što je izgubilo jeste — antikomunizam, ta nova vera preobraćenih ili razočaranih bivših boljševika. To bi predstavljalo epohalno iznenađenje kada se ne bi znalo da je u našem, srpskom, slučaju antikomunizam imao status džokera, one karte u špilu koja zamenjuje svaku drugu. Ali, sa jednim džokerom se ne može sastaviti „kraljevski fleš“. Moraćemo da menjamo špil. I igrače.

3.

U drugi krug demokrati ulaze sa desetak potencijalnih poslanika, što za ovu stranku predstavlja određeni uspeh, kako sa gledišta unutarpartijskih trvenja, tako i u smislu njene omraženosti u bratsko /sestrinskim opozicijskim redovima. Možda bi DS prošla još bolje da predsednik Mićunović nije iskoristio „zakonsko pravo“ na dva minuta u televizijskom „Dnevniku“, otposlavši završnu predizbornu poruku biračima. Tom se govoru nema šta zameriti, osim jedne nespretnosti u formulaciji: obraćajući se „komuništima“, Mićunović ih je pozvao da mirno prihvate poraz i siđu sa vlasti jer ih u životu očekuju toliki kućni poslovi, od brisanja prašine do pecanja. Smišljena da bude duhovitodobrođušna, ova doskočica je ispala nadmena i cinična, potvrđujući mišljenje komentatora „Vremena“ da je smisao za humor profesora Mićunovića spoj lucidnosti i pakosti. A to nije spoj koji će obavezno oduševiti običnog čoveka.Humor je oružje profesionalca. Sa njim valja oprezno.

_ Mera svih stvari je konačna, pa je takva i kada je reč o snagama jednog čoveka, zvao se on Vuk Drašković ili nekako drugačije. Posle desetina mitinga i promocija, često po šest u jednom danu, lider SPO-a se konačno slomio u odsudnom času, delujući u poslednjim televizijskim nastupima (MITEL i Studio B) kao razjareni psihotik, imun spram sopstvenih kontradikcija, sav u parafreničnoj groznici. Njegovo mahanje raznim papirima činilo ga je srodnim Šećeroskom i budilo asocijacije na penzionisane policajce koji, doživevši prosvećenje, podrivaju temelje UDB-e. Osim toga, suviše se oslanjao na štulu, pa je izbore morao završiti sa štakom. Ni to ga izgleda nije opametilo, pa je, kao da drugi krug nije uopšte važan, već od ponedeljka zorom krenuo da otpisuje i kažnjava srpski narod, proklinjući njegovu boljševičku dušu. LA ;

Sve moje ljudske simpatije su na strani ovakvog ponašanja, i u stanju sam da navedem bar deset opravdanja za ovu erupciju andrenalina iz pokidanih živaca: svako ko se očešao o SPO profitirao je na Vukovoj „harizmi“, samo je on izgubio, ostajući sam kao što je to oduvek ı bio. Ali, ljudski razumljivo, ovakvo je ponašanje politički samoubilačko. U odloženom smislu, sa usporenim dejstvom. Vuk je presudio sebi još onog trenutka kada je odustao od ranije prakse da menja „istrošene“ političke saborce: odrekao se Jovića i Šešelja da bi dobio — Šta?! Teret usamljenosti. Zgodno za roman. Politika je ipak nešto drugo.

Naravno, neka vrsta „pobednika“ ovih višestranačkih izbora je dr Vojislav Šešelj: za ovog kandidata je glasalo gotovo deset puta više građana nego što njegova (zabranjena) partija ima članova. Taj frapantni ishod posledica je samo jedne stvari: Šešeljevog predizbornog televizijskog nastupa. Čak i ako odbacimo sva predubeđenja o četnicima, višegodišnji medijski status Vojislava Šešelja kao državnog neprijatelja broj jedan, razbijača i političkog kriminalca u povratu, koji se u ranjavanju protivnika podjednako dobro služi bezbol-palicom i foto-aparatom, doveo je do toga da ga ljudi zamišljaju kao jurodivog poludivljaka kome se niz bradu cedi mast od bureka. Ej, bre, četnik!

Šešelj je na televiziji delovao, međutim, kao oličenje pristojnosti i domaćeg vaspitanja, skromno i bez sevanja očima, bio je čist i obrijan, govorio je tiho i razumljivo, svim silama pomažući voditelju da završi taj njemu neugodni posao. Nije se, doduše, odricao svojih ekstremističkih stavova, ali, isto tako, nije bio spreman da ikoga krivi zarad svojih stradanja, smatrajući ih normalnim i unapred izabranim. Osim toga, igrao je otvorenim kartama, sasvim pošteno: nije mu cilj da postane predsednik (jer, je uostalom, takva eventualna ambicija u sferi apstrakcije), nego se za ovaj položaj kandidovao kako bi dospeo do televizije da, prvi put, lično izloži svoje ideje i politički program. U tome je apsolutno uspeo. Njegov televizijski nastup ne samo da je anulirao informacionu blokadu SČP-a, već je, štaviše, razbio indukovani strah od Šešelja i njegovih „bradonja“. Budućnost će pokazati da li je to dobro ili loše. Izbori su pokazali snagu ovakvog promišljenog televizijskog nastupa, koji je, uzgred budi rečeno, doktor Voja „naplatio“ ne samo izvrsnim plasmanom: jer, da će „Politika“ odštampati njegovo ime u nadnaslovu, u pozitivnom kontekstu i sa uvažavanjem — to je koliko juče moglo da se dogodi samo kao osmo svetsko čudo.

Bravo, vojvodo!

Ovi izbori su pokazali da i na sledećim izborima nikakve šanse neće imati sledeće kategorije: neoženjeni, razvedeni, bez dece.

Podatak za moj dosije: bio sam 6. decembra ispred Skupštine Srbije, dajući time skromnu podršku zahtevima svojih kolega ih Takovske 10. Može se, u tom smislu, i ubuduće na mene računati. Tokom boravka ispred pomenutog zdanja vodio sam razgovore sa raznim sumnjivim osobama i narodnim neprijateljima. Što ću rado nastaviti da činim, ukoliko mi se ukaže prilika. Jer, ni ovog puta, nisam našao istomišljenika po pitanju D. Mitevića, koje je, za mene, olinjali stereotip.

Naime, držim da se smenjivanjem dotičnog sa mesta gde se sada nalazi ništa bitnije neće izmeniti u suštini i prirodi naše informacione sudbine. Bar ne nabolje: novi „gazda“ će morati dugo da vežba kako bi dostigao Dukijevu perfekciju. A ništa mu drugo neće preostajati sve dok je televizija kao inistitucija

„u sistemu“) onakva kakva jeste, krajnje orvelijanska, pravo „ministarstvo istine“ čija senka ne ostavlja nikakvu pukotinu između Horgoša i Dragaša. Gde još u svetu postoji monolit kakav je Takovska 10? Velike američke mreže CBS, NBS ili ABC su dečje igračke u poređenju sa carstvom kojim upravlja Mitević. Nije televizija takva samo zato što njom vlada Mitević, nego je Mitke zvani Tajson upravnik po meri takve televizije. A o tome kao da niko ne razmišlja. Duh 68 još lebdi nad Beogradom. Samo je njegov rejting sve niži i niži: tada smo bar znali da odaberemo dostojnog protivnika, velikog novinara Barbijerija. Ali ništa nismo shvatili. Kao i danas.

8. Valja se na kraju čitavog ovog posla zapitati da li su ova rubrika i njen pot-

.pisnik položili ispit u komentarisanju situacije na kakvu se nisu mogla prime-

niti nikakva prethodna iskustva. Zadovoljstvo obavljenim poslom je delimično. Uglavnom zato jer je jasno da su povićinnina „fulanja“ plod nespretnosti u formulacijama, nedovoljne jasnoće ili — prosto — autorove rastresenosti, a nikako dokaz da je naša osnovna teza pogrešna: televizija je odigrala ključnu ulogu u ovim izborima ili se, u najmanju ruku, praćenjem televizijskog: programa moglo štošta zaključiti o ishodu devetodecembarskog glasanja. Ovo, naravno, pod uslovom da ste nadstranački indiferentni. Možda to nije pohvalno u ovom istorijskom trenutku, ali je jedino moguće: sve procene televizijskih promocija koje su, makar podsvesno, bile stranački indukovane potpuno su omašile, pa

bi, ukoliko bi ih ozbiljno shvatili, to iziskivalo korenite izmene i političke i me-

dijske teorije, to jest zaključak da izbore po pravilu dobijaju oni koji se uflekaju na televiziji. Ne biva.

ji „Politika je kurva. Vraćam se porodici“. (Bora Todorović — Čvoka, kandidat SRS za Srbiju, ispao u prvom krugu).

—–- –)—- ----—- — -––- —–– -——–|1 kui —-.N—KJ._ _______ ________ x ________ __