Borba, Apr 24, 1992, page 22

22 PETAK, 24. APRIL 1992. GODINE

KULTURA

KAKO BBC PREZENTIRA JAVNOSTI DOSAD PREĆUTKIVANU VERZIJU DOSIJEA TITO — ČERČIL (2)

Čerčilova životna greška

Pošto su već izabrali Tita, Britanci su morali da mu pomognu i da bude jači i da bude pobednik u građanskom ratu 0 Kada je saznao za Titov odlazak u Moskvu da bi tražio pomoć od Staljina, Čerčil je bio gorko razočaran 0. BBC je nedvosmisleno cenzurisao i supstancijalno izmenio film oslabivši napad na SOE Kairo — kaže Majkl Liz o Betijevom dokumentarcu & U Britaniji film videlo više od dva miliona gledalaca, dok se Amerika nikad nije zaletela kad je o Titu reč

I teza o kolaboraciji Dražave Mihailovića dovodi se u sumnju: Mark Olmond misli da Mihailović nije mogao planirati i organizovati kolaboraciju lokalnih četničkih vođa sa lokalnim nemačkim komandantima. Meril Voker, spaseni američki pilot, smatra, pak, da bi u tom slučaju četnici od Nemaca dobili bar malo hrane a ne bi bili tako gladni i iscrpljeni potkraj rata. Bazil Dejvidson, pak, dodaje da ni Nemci nisu želeli kolaboraciju s Dražom, smatrajući ga potencijalnim neprijateljem. A Milan Protić, dozvoljavajući primere individualne saradnje s Nemcima, veli da to „nije bilo ništa u poređenju sa martovskim pregovorima Titove delegacije s Nemcima“. S tim u vezi, zanimljivo je svedočenje jednog od aktera tih pregovora (uz Koču Popovića i Đilasa) Vlatka Velebita, koji pominje da su tom prilikom, na nemačko pitanje: šta će raditi ako se saveznici i Britanci iskrcaju, oni odgovorili: „Oduprećemo se“. Ali, dodaje, nije bilo ni govora da se to učini u saradnji sa Nemcima!

Sličnu podeljenost Betijevih sagovornika nalazimo i u odgovoru na pitanje ko je uživao veću podršku naroda: Tito ili Draža? Dok, naime, Meklejn govori o ogromnom Titovom uticaju, „četnički“ britanski oficiri za vezu uveravaju da je Draža u Srbiji imao neprikosnovenu podršku naroda koji je bio antikomunistički opredeljen.

Veličanje Tita

Kada su se Tito i Čerčil najzad našli, avgusta 1944, dodaje spiker, Tito je Čerčila uveravao da noma nameru da Jugoslaviji nametne komunizam, ali zamoljen da to kaže

mišlja o svom novom savezniku. Amerikanci, takođe. Njihov misionar, pukovnik Mek Dauel, izvestio je da Titovi partizani koriste savezničko oružje više protiv četnika nego protiv Nemaca; Tito je, zauzvrat, pokušao da diskredituje Mek Dauela, tvrdeći da ovaj radi za Nemce! F

U septembru je Čerčil saznao za Titov odlazak u Moskvu da bi tražio pomoć od Staljina: bio je gorko razočaran. Ohrabren olakim uspehom, pak, Staljin je planirao da proširi svoj uticaj i gledao je na Tita kao na svog lojalnog saveznika. No, Tito, zaključuje spiker, koji je bio smatran Čerčilovim čovekom, sada se spremao da preuzme sudbinu u svoje ruke.

Kako i na koji način, to je, zapravo, glavna sadržina druge epizode dokumentarne storije Pitera Betija „Tito svoj čovek“. Ono što autora najviše intrigira jeste odnos

STRATEGIJA SA VISA: članovi Vrhovnog štaba NOV i POJ, 1944.

Izgubljene iluzije

Titov udarac

kušaj da zauzme Trst bio je, zaključuje spiker, konačni rčilu. On počinje 1945, da gubi iluzije u pogledu Tita. Iz

njegovih pisama, beležaka, privatnih i zvaničnih, izlazi da je, nakon razočarenja i želje da prikrije „bruku“ pred ostalim saveznicima, ipak 20. maja zatražio najpotpuniji dosije o Titu: „Zar je moguće, pisaće Idnu, da se četiri godine školovao u komunističkom koledžu, da nije krenuo u borbu za Jugoslaviju kada je ona napadnuta, već jc čekao do juna kada mu je Kominterna dala instrukcije nakon napa-

da na Rusiju?“...

Na strani Hitlera

Makaze „urednika“ isekle su i rečenice iz izjave Milana Protića o tome da su komunisti, nasuprot verovanju, učinili sve da zaustave demonstracije 27. marta i tvrdnju Ljube Sirca da su „pre Hitlerovog napada na SSSR jugoslovenski komunisti radije pomagali Hitlera nego zapadne imperijaliste, kako su ih nazivali“...

javno, Tito je odbio, tvrdeći da bi izgledalo kao da je „prisiljen“ da tako nešto izjavi!

Kao „najromantičniji efekat“ Čerčilove odluke, pominje se enormno povećanje pomoći i zaliha Titu nauštrb četnika, misleći da se daje oružje za ubijanje Nemaca. Gledaoci saznaju da je, zapravo, ono bilo upereno protiv četnika, dok su Nemci, kao krupniji zaloBaj, bili prepušteni saveznicima. Pošto su već izabrali Tita, Britanci su morali da mu pomognu ı da bude jači i da bude pobednik u građanskom ratu, kako više ne bi brinuli o tom unutrašnjem sukobu: saveznička propagandna mašina je stupila u akciju i zapadni filmski žurnali listom veličaju Titovu herojsku borbu. Mihailovićev doprinos ubrzo biva zaboravljen...

Tek posle izveštaja pukovnika Bejlija i brigadira Armstronga, nakon što su ovi napustili Dražu, marta 1944. Čerčil počinje da raz-

naroda prema zapadnim savcznicima. Na svedočenje Ljubc Sirca da su saveznici 1945. bili vcoma omiljeni među stanovništvom, nadovezuju se iskazi očcvidaca iz prethodne epizode, koji misle da su saveznička bombardovanja Leskovca i Beograda bila pod Titovim neposrednim uticajem, kako bi se stanovništvo okrenulo protiv zapadnih saveznika.

Pozivajući se na nemačke izvore, tvrdi se kako odluka nemačke Vrhovne komande nije doneta pod dejstvom Titovog otpora, već usled konstantnog pritiska saveznika sa savezničke tačke gledišta, pak, partizani su bili razočaravajuće slabi u ometanju čak i nemačkog povlačenja. Njihov glavni cilj bio je, međutim, da stignu u Trst pre zapadnih saveznika.

Miontirani proces Draži

Među ključnim detaljima Titove posleratne akcije na učvršćivanju

političke vladavine, film naročito insistira na obračunu s četnicima i domobranima kod Kočevja, uz

_ montirani proces Draži Mihailovi-

ću. Čerčil je lično molio premijera laburističke vlade da interveniše radi fer suđenja Mihajloviću. Američki piloti svedoče, odmah potom, kako im nije bilo omogućeno da prisustvuju suđenju i iznesu svoja iskustva sa četničkim generalom. Najzad, decembra 1945. Čerčil priznaje da je, oslanjajući se na Tita, zapravo učinio jednu od najvećih grešaka u svom životu...

Komentarišući nam u svom poslednjem pismu pomenuti Betijev dokumentarac, Majkl Liz je na kraju dopisao i ovo:

„Međutim, BBC je nedvosmisleno cenzurisao i supstancijalno izmenio film oslabivši napad na SOE Kairo... Već sam uložio zvanični protest zbog toga... mada i u

ovakvoj formi, film je po mojoj oceni pozitivan“.

Povodom Lizovih indicija o cenzuri, obratili smo se autoru, Piteru Betiju, koji ističe kako je BBC doista, iz kako kažu, ispravnih i „uređivačkih“ razloga, njemu iza leđa, izbrisao niz sckvcnci koji sc bave „nečasnim detaljima u SOF Kairo, u vezi sa prosledivanjem podataka iz Jugoslavije u London, kao i jedan odeljak iz Mcklejnovog izveštaja Čcrčilu koji sc tičc broja ncmačkih divizija kojc su partizani onesposobili“. Takođe, „snižen“” је osnovni ton propratnog komentara i otupljecna oštrica pocnti u prvoj cpizodi.

Iz komplctnog spiska ccmzurisanih svcdočenja i komentatorskih zaključaka koje nam je autor naveo, navodimo one koji nam se Ččine najkarakterističnijim. Tako je, recimo, iz prologa izbačen deo autorskog. komentara o tomc kako nije tačno da jc Jugoslavija samu sebe oslobodila. Iz komentara prilika u Hrvatskoj početkom rata, izostavljenc su kvalifikacije da su „tamo ustaše ubilc pola miliona pripadnika srpske manjine. Ma kako izgledalo neverovatno, Titovi komunisti su čak u jednom trenutku videli u ustašama prirodne saveznike protiv jugoslovenskog režima u kojem su dominirali Srbi“.

U konačnoj verziji priče o Titovom „triku” nema ni rečenice O tOme da se prvih dana rata Tito doslovno držao instrukcija iz Moskve, dok su Titovi komunisti denuncirali Gestapou sve pripadnike otpora, naročito Srbe koje je predvodio Mihailović.“

Pritisci na Čerčila

Izostavljeni su i delovi komen:tara koji se odnose na Čerčilovu

posetu Kairu, i na pritisak koji su na jednom privatnom ručku na njega izvršili Dikin i brigadir Kibl da se upozna sa „Titovim naporima“, i rečenice koje kairsku SOE opisiju kao leglo mladih socijalistički nastrojenih ljudi (Vane Ivanović) među kojima je Klagman „bio priznati član komunističke partije“ (Ser Aleksandar Glen) kao i priča Džulijana Emerija, „britanskog obaveštajca, o tome kako je na Teheranskoj konferenciji Čerčil insistirao da angloamerička vojska u Italiji stane na pola puta i preko mora pređe Jadran, na šta su Staljin i Ruzvelt stavili veto. „Staljin je, očito, imao jake interese da angloameričku vojsku drži podalje od Balkana, dok je Ruzvelt prilično pratetično primetio kako smo hteli da rizikujemo američke živote da bismo sačuvali britanske veze sa Indijom. Pošto je njihov stav preovladao, više nije bilo šansi za Mihailovića i Tito je izbio na vrh“, kaže Emeri.

„Što se, pak, tiče brojčanog odnosa snaga na ratištu, u prvobitnoj verziji filma bila je i izjava Vlatka Velebita koji, povodom Meklejnove tvrdnje, kategorički izjavljuje da su partizani imali više gubitaka nego Nemci. Takođe i Protićeva, da su britanski oficiri za-vezu u njegovom štabu, iako su to negirali, mogli čak i na osnovu formalnih znakova, petokrake i crvene zastave, jasno videti da je on bio komunista... Na kraju, zanimalo nas je kakav je publicitet emisija dobila u Velikoj Britaniji, da li je bilo, i kakvih, reagovanja:

— Mimo uobičajene prakse, kaže Beti, epizode o Titu nisu promovisane od strane propagandnog odeljenja BBC-a, tako da kritičarima nisu stajale na raspolaganju video kasete. Zato nije ni bilo prikaza emisije koja je inače krajnje skromno najavljena, kaže Beti. Rečeno mi je da je prvu epizodu videlo blizu milion gledalaca, a drugu — gotovo dva miliona.

Nakon emitovanja filma na TV festivalu u Brajtonu, u „Vjesniku“, je objavljena vest da je HTV otkupila kontroverzni film, ali da je neizvesno hoće li i kada, biti emitovan, zbog toga što baca loše svetlo na Hrvatsku; U međuvremenu, film je, kao deo BBC produkcije, ponuđen svctskim kupcima na Sajmu u Kanu, a za septembar, dodaje autor, moguće je, prema nekim indicijama, njegovo emitovanje u Sjcdinjenim Američkim „Državama, preko kablovskog kanala „Arts and Entertainment“.

Za razliku od Britanije, Amerika koja se nikada nije zaletala kad je o Titu reč, već je odavno rekla svoje, posthumnim odlikovanjem kojc je Truman 1948. dodelio Draži Mihailoviću, ali — tajno. Budući da se u svetlu aktuelnih saznanja o Titovom odnosu prema saveznicima — na šta posredno upućuje i BBC-ijev dokumentarac neizbežno postavlja pitanje rehabilitacije lidera kraljevske vojske u otadžbini, zanimljiv je jedan javnosti nepoznat detalj iz prepiske bivšeg američkog pilota, Kanađanina Pitera Solija Floda koji se, tu skoro, obratio lično britanskom premijeru Džonu Mejdžoru, zamolivši ga da se Britanci javno izvine Srbiji, odnosno da rehabilituju Dražu Mihailovića. Iz Mejdžerovog kabineta mu je, posle ponovljenog insistiranja, odgovoreno da za tim nema nikakve potrebe „pošto je za Britance heroizam i patriotizam Draže Mihailovića oduvek bio izvan svake sumnje“...

Vesna ROGANOVIĆ

IZ ODGOVORA KNJI-

ŽEVNIKA ISA KALAČA NA PISMO UDRUŽENJA PISACA SANDŽAKA Pošaljite plave šljemove

Prinuđen da izbježim iz Sarajeva 6. maja 1991. godine, trenutno sklonjen u Herceg-Novom. Obavještavam jugoslovensku i svjetsku javnost, sva udruženja "književnika i umjetnika u Jugoslaviji, PEN klub u našoj zemlji i svijetu uopšte, sve forume za zaštitu ljudskih života, slobode stvaralaštva, neotuđivog prava na svoju misao, zatim sve moje drage prijatelje, rodbinu, rođake Kalače i Milačiće, da sam osuđen na odstrel i da se nalazim na prioritetnim listama za likviдасци. _

Nakon što me je „Preporod“ od 1. februara 1991. godine (list Islamske vjerske zajednice u Sarajevu) osudio na smrt nabijanjem na kolac, uz stručno prisustvo nekog odže, nakon što sam u raznim glasilima proglašen pismenijim i opasnijim četnikom od hiljadu četnika, nakon što sam ı putem Tanjuga uputio Otvoreno pismo Aliji Izetbegoviću da ne uvodi jedan narod u građanski rat i da odustane od neronovskog spaljivanja Sarajeva, fašisoidno se oglasilo i tzv. Udruženje pisaca Sandžaka pismom „Manipulacija s bolesnikom“, koje ima i nadnaslov „Udruženje pisaca Sandžaka o djelo-

| vanju i pisanju književnika Isa

Kalača“ („Borba“, 21. april 1992, str. 21)... Od svih spomenutih foruma tražim da ispred mojih vrata postave plave šljemove, da

evropska, jugoslovenska 1 теди-

narodna zajednica budu uvjerene da ja svoje tekstove sam pišem, da me na najpošteniji način zaštite kao čovjeka i kao pisca i da mi svaki dan obezbijede po jednu konzervu i pola kilograma hljeba za objedovanje. Optužen sam i pripremljen za odstrel što tobože pišem „pogrdne tekstove o Muslimanima“, proglašen miljenikom „vlasti Crne Gore“, oni znaju i „okolnosti“ pod kojima se nalazim u Herceg Novom, a svjesno zaboravljaju da su najviši funkcioneri iz bivšeg Republikog sekretarijata za unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, iza kojih je dirigivao sam gospodin Alija Izetbegović, organizovali hajku protiv mene, moje porodice, slali ubice koje sam izbjegao zahvaljujući samo svojoj opreznosti, slučaju, pameti i tajnom bjekstvu iz Sarajeva.

Da bi bile stvari jasne, čiste kao suza, da se ne bi nasrtalo ne samo na moj život, nego i na autorstvo mojih tekstova, koje mi tobože pišu ekipe najvećih srpskih eksperata o Muslimanima, tražim da se hitno ispred mojih sobnih vrata postave plavi šljemovi da me prate stopu u stopu i da se uvjere da ja sam pišem. Za uzvrat, svakom od nosilaca plavih šljemova pokloniću po jedan primjerak romana „Izgnanik“, odakle će, razumije se, najbolje saznati muslimansku i srpsku tragediju. (...) Ovih dana mi je jedan Šveđanin tražio bibliografiju. Ako nekim čudom dobijem Nobelovu nagradu, sav ću novac ustupiti dr-u Rasimu Muminoviću, Aliji Izetbegoviću, Muhamedu Bešiću, dr-u Kemalu Đorđeviću, namjenski, za liječenje od progona i pogroma najvećih muslimanskih i srpskih pisaca u Jugoslaviji.