Borba, Jul 17, 1992, page 20

20 PETAK 17 JUL 1992. GODINE

KULTURI

VLADIMIR STAMENKOVIĆ, POZORIŠNI KRITIČAR I ČLAN SAVETA DEPOS-a, O PANIĆEVOJ VLADI, EFEKTIMA VIDOVDANSKOG I STUDENTSKOG PROTESTA

Vodenički kamen o vratu

U sadašnje stanje nije nas dovela isključivo vladavina Slobodana Miloševića. Pretpostavke za nesreću koja nas je snašla, stvorene su davno pre njega e U srcima intelektualaca koji nisu pružali podršku Miloševiću, pukla je provalija koju dugo nisu uspeli da premoste 0 Nakon svega, ne osećam gorčinu poraza

Razgovor sa Vladimirom Stamenkovićem, dugogodidšnjim pozorišnim kritičarem, profesorom dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti i članom saveta DEPOS-a počeli smo, sticajem okolnosti, odmah po završetku televizijskog prenosa još jednog „istorijskog trenutka“ izbora Milana Panića za predsednika vlade SR Jugoslavije. Stoga je bilo prirodno da našeg sagovornika najpre upitamo kakav je njegov prvi utisak?

— Prilično protivrečan. Dok Ćosić, i kad nagoveštava ustupke opoziciji, očigledno i pod pritiskom DEPOS-a, još uvek govori netrpeljivo, arogantno, tvrdi da pred sobom ima političke demagoge, Panić se obraća naciji jezikom demokratskim radikalnih američkih Iberala, obećava odista temeljne društvene promene. Ipak, stiče se utisak da su oni makar i prećutno u nečem bitnom saglasni: prvi izričito од: bacuje mogućnost obrazovanja privremene koncentracione vlade u Srbiji, kao i svaki razgovor, o Ustavotvornoj skupštini, pod Okruglim stolom podrazumeva isto što i Socijalistička partija, a drugi ćutke prelazi preko tih pitanja, uopšte ih ne komentariše. S druge strane, Panićeva načelna opredeljenja su mnogo bliža stanovištima opozicije nego Соsićevim-gledištima. Tako naposletku dospevamo do toga — kako je to uvek bivalo u komunističkom sistemu — da vidljive činjenice formiraju političku zagonetku za čije odgonetanje nemamo potreban ključ zato što neznamo šta se zapravo odigrava iza scene. U svakom slučaju, i s tim ćemo ubrzo biti načisto: i Ćosić, i Panić će u vrlo kratkom roku morati da se javno opredele u pogledu dalje Miloševićeve političke sudbine, o tome da li im je cilj da spasavaju njegov režim ili da ga definitivno skinu sa istorijske pozornice.

Bolest, na smrt

U novije vreme naša društvena sitaucija je veoma zamršena, ima previše nagađanja, namernih i nemamernih pogrešnih procena stanja u kome smo. Kakva je vaša dijagnoza?

— Vrlo jednostavno i nimalo originalna: mi živimo usred razobručenog i na smrt bolesnog društva. Da bismo jednog lepog, srećnog dana razrešili tu situaciju, neophodno je da razumemo kako smo u nju zapali. U nju nas nije. dovela isključivo vladavina Slobodana Miloševića, ono što se događalo posle 1987. U suštini, Miloševićev režim predstavlja prirodan, logičan nastavak komunističkog poretka, koji je kod nas bio na snazi skoro pola stoleća. U oba slučaja, prevlast nad celokupnim društvom se Ostvaruje gvozdenom kadrovskom politikom, koja podrazumeva negativnu selekciju, apsolutnom kontrolom nad ekonomskim životom zemlje, čime se stiče finansijska moć, grubim manipu-

lisanjem osećanjima i mišlje- ·

njem građana pomoću informacionih sistema, s tim što se danas posebno čvrsto drži u rukama televizija čija je uloga u međuvremenu neslućeno porasla, i, konačno, oslanjanjem na represivni aparat, koji je bezrezervno poslušan ideološkoj državi. Čak ako i uočite neke na oko značajne razlike, sve se svodi na isto: pređašnji agresivni egalitarizam je zamenjen Još agresivnijim populizmom, a gušenje autentičnih potreba pojedinca nekad je opravdavano klasnim interesom dok se danas vrši pod firmom zadovoljavanja vitalnih interesa nacije. Te modifikacije je donelo vreme, promene u svetu oko nas. Ali pretpostavke za nesreću, koja nas je snašla pod Miloševićem, stvorene su davno pre njega. у

Vi, dakle, mislite da su i ne-

NE ZNAMO ŠTA JE IZA SCENE: Vladimir Stamenković

Nedodirljivi

ćen sloj lažnih intelektualaca, lažnih privrednika, lažnih radnika na koji ćete se potom oslanjati. Time poništavate pravila na kojima je izgrađena današnja civilizacija, uništavate privredu, razarate nacionalne institucije, dovodite do potpune korozije moral, ali osiguravate postojanost vlasti. U totalitarnim sistemima baziranim na desničarskim ideologijama nije tako. Oni ne razaraju ni ekonomiju zemlje, ni nacionalne institucije; oni ih jedino zloupotrebljavaju za svoje ciljeve. Zar vam primer Španije, Grčke, Portugala ništa ne kazuje. Sve te zemlje su posle mučnih iskustava s totalitarnim desničarskim sistemima relativno lako stvorile stabilna, prosperitetna demokratska društva.

Dobro. A kako je došlo do toga da generacija intelektualaca,

Ali, u julu Miloševićev režim je i nehotice učinio nešto za Osvešćivanje nacije kad je sprečio studente da prođu Tolstojevom ulicom. Tim prolaskom, nijedna od strana u sukobu, u faktičkom smislu nije ništa mogla ni da dobije ni da izgubi. Ali, i za vlast, i za stu-

dente, to je bila simbolička bitka. Ne dopuštajući studentima da”

prođu pored njegove vile, Milošević je hteo da pokaže da je nedodirljiv, kao što je svojevremeno bio i Broz, da je Dedinje teritorija na kojoj se režimu ni na kakav način ne može prkositi; studenti su, makar i podsvesno, želeli da stave do znanja Javnosti da postoji jedna takva intaktna teritorija, kuća iz koje o svemu odlučuje jedna volja i jedna ruka. Sami prosudite, ko je pobedio. ·

а ииринииаарпивен пиши пенеинининнивиеиниииннинии ита и иритира лаве ившеуЕЕ.

кадазпја 1 sadašnja vlast орзгаjale jedino zahvaljujući upotrebi grube sile?

— Ne mislim. Nijedan totalitarni sistem zasnovan na levičarskim idejama ne funkcioniše samo zato što su vlastodršci majstori u primeni nasilja, u Širenju straha oko sebe. Da bi opstajalo takvo društvo potrebni su i laž, i opsena, i potpun premećaj vrednosnog sistema. Slikovito govoreći, neophodno je da prodavcima u trgovinama kažete da su trgovci, da činovnike u bankama proglasite bankarima, da profesori filozofije na univerzitetima veruju da su filozofi. Morate da uz pomoć nemilosrdnog uništavanja nacional-

nog bogatstva, kao u slučaju Ru-

sije, ili uz neograničen priliv inostranih kredita, kako je to bilo kod nas, stvorite širok povlaš-

kojoj i vi pripadate, ne odigra važniju ulogu u promeni današnjeg režima, kao što se to dogodilo u zemljama Istočne Evrope? :

— U tome su ključnu ulogu imale dve okolnosti. S jedne strane, zato što su živeli u neuporedivo mekšem komunističkom sistemu, u kome ste se na razne načine mogli suprostavljati njegovoj ideologiji, naši vrhunski intelektualci, pre svega pisci, koji su najveći deo svoje energije potrošili u pojedinačnim, individualnim bitkama postepeno šireći granice slobode, istina u prvom redu na umetničkom planu, u jednom trenutku su podlegli iluziji da su pobedili. Ito ih je u prelomnim momentima demobilisalo. S druge strane, makar samo oni koji nisu ni na kakav način pružili podršku

Miloševiću, koji se nisu mešali u

politiku, stajali su kao opčinjeni pred prizorom rata u koji je Sr-

'bija bila uvučena, ali koji je i

izazvala. U njihovom srcu je pukla provalija, koju dugo nisu uspevali da premoste. I bili su potpuno paralisani. Bar se meni čini da je tako.

Šminka ne pomaže

Da li oni koji su se u međuvremenu politički angažovali sada teže korenitim društvenim

promenama?

— Mogu da govorim. samo u

svoje ime. Mislim da mora doći ·

do potpunog političkog, da ne kažem društveno-istorijskog diskontinuiteta u srpskom društvu. Uveren sam da više ne dolazi u obzir da vlast stavi novu šminku na lice, da po ko zna koji put priča o „stabilizaciji“, o „prestruktuiranju privrede“, o „demokratizaciji“. Jednostavno, ekonomija, državna uprava, Sistem informisanja moraju 5е огganizovati prema principima najnaprednijih građanskih demokratija. Nevolja je što te radikalne promene neće lako prihvatiti najmanje četvrtina građana Srbije, svi koji su navikli da im država garantuje mnoga

prava, a da od njih za uzvrat ne

traži ništa osim lojalnosti postojećem sistemu. Oni su glavni oslonac današnjeg režima u Srbiji. I istovremeno vodenični kamen o njenom vratu. Oni će se pridružiti, pošto prođu kroz nevoђе. о kojima danas i ne slute, onom kritičnijem, svesnijem delu nacije tek kad bude kasno i za jedne i za druge.

Ta teza se dobrim delom potvrdila u činjenici da se radnici nisu masovno pridružili DEPOS-ovom saboru. Ima mišljenja da je najveći značaj junskih protesta u pripremi jesenjih nemira, koji su neminovni ukoliko se ništa odlučujuće u Srbiji ne promeni.

— Izvesno je da će do toga doći ako se vlast na vreme ne оратен. 1 (ада пека пат svima Bog bude na pomoći. U DEPOS-u su svi toga svesni, nikom nije bilo ni na kraj pameti da silom obara režim na ulici. Cilj Vidovdanskog sabora bio je u nečem sasvim drugom: da upozori režim da se dramatična politička napetost u zemlji može razrešiti i mirnim putem; ali i da zamrloj opoziciji ulije novu energiju, da ljude oslobodi od straha, da u njihova srca unese trag nade. Odbijajući čak i da ozbiljno razgovara o zahtevima Opozicije, Milošević je pokazao da mu je svejedno gde nas vodi. Ali, ako uzmem u obzir sve što se dešavalo u okviru Studentskog protesta '92, ako oživim pred očima sva ta lepa, produhovljena lica, koja sam, na svoju sreću, sretao po fakultetskim aulama za proteklih dvadeset šest dana, ne osećam gorčinu poraza. Naprotiv, imam osećanje mirnog i spokojnog trijumfa

Branislav JAKOVLjEVIĆ

Krik u beznađu

„Čikago Džo i striptizeta“ reditelja Bernarda Rouze (uloge: Emili Lojd, Kifer Saterlend, Petsi Kensit)

Тако izgleda kao čedo blokade (rađen je 1989. godine) film Čikago Džo i striptizeta“ pravo je Osveženje repertoara koji ne postoji. U godini u kojoj je nastao, u vremenu kada čak i na ovim prostorima nije bilo rata, „Čikago Džo i striptizeta“, priča o svoja dva junaka iz naslova u danima drugog svetskog rata u Britaniji. Američki vojnik i lepa engleska devojka sita bede u bombardovanom Londonu (kako to poznato zvuči), odlučuju da se pobune protiv apsurdnosti života u ratnim uslovima, i čineniz besmislenih zločina (ubijaju simpatičnu devojku zbog bunde i uslužnog taksistu zbog uzbuđenja i provoda) kao krik sopstvenog života u opštem beznađu.

U njenoj svesti (sjajna Emili Lojd) prepliću se slike iz života i filmova koje voli, dok je on stidljivi katolik iz Bostona (Kofer Saterlend, talentovani Donaldov sin) koji se izdaje za mangupa iz Čikaga. Zašto, pitaju se oni koji su ih osudili, zašto pita se familija njegove uzorne devojke (Petsi Kensit). Zašto, pitali su se svi oni koji

| su se u to vreme nemilosrdno ta-

manili u najvećem dotad (i na sreću do sada) ratu u istoriji.

Njih dvoje su svoje živote prebacili u paralelni svet u kojem armijski kamion postaje „bjuik”, i u kojem ne vladaju isti moralni standardi.

Film počinje rečima: „Događaji koje čete videti su istiniti. Imena junaka nisu promenjena. Sve što ćete videti na ekranu je istina. Otvara se zavesa na ekranu, i mi pri-

· sustvujemo fantazmagoriji glavne

junakinje koj a zamišlja da je holivudska zvezda koja dolazi na svoju premijeru. Hrabri snovi devojke koja možda ima sifilis, a nema najlon čarape.

„Čikago Džo i striptizeta“, film je koji zaslužuje najveće komplimente za koncept, sjajne glumačke kreacije, a kompletan utisak narušava jedino nekonzistentna režija B. Rouza koji teško odoleva zamkama postmodernizma, prečesto napuštajući i priču i junake (a time i nas, publiku) tek zarad pregršt vizuelno atraktivnih kadrova. U situaciji kad ne postoji ništa osim repriznih filmova, ovom će filmu možda zapasti i više komplimenata nego što zaslužuje. Ali, došla su vremena blokade, i sve će se manje konjima gledati u zube. Za one koji propagiraju da materijalna beda pojačava moralnu konzistentnost i bodri patriotizam i svest, preporuka da ovaj film pogledaju nekoliko puta.

Dinko TUCAKOVIĆ

Prevodilački salon UKS

Beograd. — Prevodilački sa-'

lon UKS, Francuska 7, u ponedeljak, 20. jula, s početkom u 19 sati, biće posvećen predstavljanju engleskog almanaha društva Pismo — „Shakepeare&Co“. Pored glavnog urednika Raše Sekulovića, urednice Marije Knežević, i ostalih članova redakcije, o almanahu će govoriti i kritičar Velimir Ćurguz. Odlomke iz drame R. Harvuda „Garderober“ premijerno će izvesti Ljuba Tadić (u pitanju je predstava koja se priprema za Bitef—teatar) TP.