Borba, Dec 17, 1994, page 7

_ SUBOTA – NEDELJA 17 - 18. decembar 1994.

Odgovorni urednik: Zdravko Huber

Međunarodna zajednica u posthiaanoratovskoj eri

Zbogom ~ večna prijateljstva

Našli smo pravu definiciju prijateljstva danas. Ono je trenutno. Rusi imaju prijatelja u Klintonu, kada je reč o Čečeniji, kao što ga imaju u Miteranu i Kolu kada je reč o Bosni. Stvaraju se nove ad hoc kombinacije delovanja, i ad hoc prijateljstva

Jurij Gustinčič

ada su osamdesetih godina

Poljaci počeli da se

ponašaju nestašno prema majci Moskvi, često se među zgroženim Rusima čulo: „Kako mogu tako! Mi smo ih oslobodili“. Ostavimo po strani poznatu priču o tome kako je Moskva, pre toga, u sprezi sa Nemačkom, postupala prema Poljacima. Ostanimo pri oslobođenju. Bolje rečeno, predrasudi da je neko dobro delo zaslužilo večno prijateljstvo. Rusi su to nekad zaista tražili. Potpisujući dokument o kapitulaciji u Kremlju, Aleksandar Dubček je bio nateran, zajedno sa kolegama, da stavi potpis i pod poseban memorandum u kome se Cesi zaklinju na „večno prijateljstvo“! Naglasimo: večno.

Ništa nije dalje od mogućeg i realnog nego upravo to. Ako nekome takav ciničan zaključak smeta, evo mu oblande: sasvim nemoguća je i beskrompromisna mržnja. Odmah posle Drugog svetskog rata, Holanđani su se širom sveta proslavili napisima na ulazu u gostionice: „Nemci nisu poželjni“ (nije dokazano da je tamo stajalo „i psi“). Pod okupacijom su se Holanđani ponašali mirno. Otpora gotovo i nije bilo. Zato je došlo do erupcije otpora — posle. Svog velikog dirigenta Mengelberga naterali su da se iseli u Švajcarsku, jer je u ratu dirigovao Berlinskomfilharmonijom. Ironija je u tome što Gebelsu, tada, nije smetalo što ie Menjelberg bio učenik i intimni prijatelj Jevrejina Gustava Malera!

U međuvremenu, svi u Zapadnoj Evropi, eto, ponovo postaju prijatelji. Uvek se ističe, i na našim krvlju oblivenim prostorima, primer Nemacai Francuza. Zaboravljen je već istorijski tok engleskofrancuskih odnosa, ili šta je sve prethodilo „srdačnoj antanti“. Pa i usred te antante i posle. Još pedesetih godina je u sjajnom engleskom filmu „Mesto na vrhu“, ulogu ljubavnice uspešnog engleskog karijeriste morala odigrati... Francuskinja (Simon Sinjore)! Zaboga, zar da tako nešto bude „engleska ruža“! Idilu o toj ruži zatim je rušio Englez Harold Pinter, ali samo napola. Njegova bestidna ljubavnica, na pozornici, bila je Amerikanka.

Prijateljstvu se dandanas ipak dodeljuje mesto koje mu sa napretkom svetske civilizacije i iskustva pripada. To je nešto

amorfno, prolazno i pragmatično. Smrtni neprijatelji Rabin i Arafat stežu jedan drugome ruke, i to sve češće, jer nemaju kud. Povratka sa puta komrpomisa (pomirenja) gotovo i da nema, osim u ruke izraelskih i islamskih ekstremista. Francuzi, da se vratimo najslavnijem primeru, imaju sreću. Oni su još i danas velika sila voljom Nemaca koji se zadovoljavaju time što prave pare, dok se galski petao šepuri u Savetu bezbednosti i izlaže svoje vojnike neugodnim ponižavanjima u Bosni. Francuzima će se sreća moždai dalje osmehivati, pošto su Nemci napravili katastrofalnu grešku ujedinili su se i sebi natovarili dvadeset godina finansijskih i političkih nevolja, jer je Istočne Nemce duboko iskvario komunizam.

U međuvremenu kao da jača

uspostavljene. Prenesi dalje!

stara veza između Francuza i Engleza. U Bosni zauzimaju zajedničke oportunističke stavove i čak se suprotstavljaju američkoj politici, što barem Britanija nije učinila nijednom posle Sueca. Sve se čini da je epoha hladnog rata bila samo jedna kratka međuigra, ako ne i aberacija, i da se vraćamo u korito prave istorije, kada će

svako slediti svoj geopolitički ili neki drugi posebni put. Francuzi i Englezi pri tome nisu na Balkanu, naravno, iz humanitarnih niti „globalnih“ razloga, već da bi preduhitrili Nemce bez kojih ni Srbi · ubuduće (kad padnu sankcije) neće izaći na kraj. Rusi žele da ponovo budu velika sila, ali, kao i Francuzi, moraju za tako nešto naći trenutne prijatelje. Evo, našli smo pravu definiciju prijateljstva danas. Ono je trenutno. Rusi imaju prijatelja u Klintonu, kada je reč o Cečeniji, kao

Aleksandar Dobrosavljević

što ga imaju u Miteranu i Kolu kada je reč o Bosni. Stvaraju se nove ad hoc kombinacije delovanja, i ad hoc prijateljstva.

Ruzvelt je još sanjao o tome da sklopi što dublje lično poznanstvo · (prijateljstvo?) sa Staljinom, pa da zajedno reše svoje nevolje i nevolje sveta. Ako je to zamislio drugačije nego kao nešto trenutno, onda je bio poslednji veliki romantičar svetske istorije. Kada su „lično prijateljstvo“ sklapali, intenzivnom razmenom poseta, Nikson i Brežnjev, oni su već bili, razume se, realisti dvadesetog veka. Sukobljavajući se sa Berluskonijem, i Slovenci dolaze do spoznaje da „Evropa“ nije lek za sve i da danas ne važi ono što je izgledalo nepokolebivo juče. Jedan od najboljih ljubljanskih komentatora, Mojca Drčar Murko odjednom konstatuje kako „nema više stalnih prijatelja i saveznika“! Kad ih je i bilo? Ali, ako se svakog trenutka moraju tražiti novi — za jedan dan ili noć — onda je, rekoh, i obrnuto tačno i neka nam fanatici iz Bosne ne pričaju kako neće (narodi tamo) moći više zajedno živeti najmanje sto godina. Hoće mnogo brže, kad se slegne dimod baruta. Vratićemo se normalnoj istoriji.