Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

A mi smo tih dana mnogo pevali, mnogo snevali i mnogso se zanosili ispunjenjem narodnog sna. Tome nas je vaspitavala i porodica i škola — jer nas je tome prinuđavao naš spuftan narodni Život koji je tražio razmaha.

„Bistrice, reko srpska što kroz Prizren tečeš, jesi li zapamtila doba Dušanovo, doba veličine i slave naše?“ i danas ne pamtimo li ove sricane reči. Kako li su nam samo srca kucala kad smo slušali i čitali o našim junacima i njihovim podvizima, i kako nas je njihov primer uznosio i osvajao. „Jedne noći čitali smo u školi — trže se Vukan iza sna, i sle, ču neki šum i vide gde se zavesa od šatora rascepi, a u šator ušela stari Nemanja. Nikada ga tako strašna ne vide Vukan. Uđe i naslonjen na mač koji mu darova stari Barbarosa, prozbori tužnim slasom, Slasom; od koga se zaledi sva krv u žilama Vukanovim: „Nedostojni sine! Tvoja nedela ne dadu mi da mirno počivam pod kamenitim svodovima večne kuće moje, O, Vukane! Zar ni tri leta da me ne preživi delo moje, a ja sam ga za vekove spremao! Zar je iz doma ZŽavidina malo prolivene krvi proteklo hladnom Sitnicom, dok sam dokonao delo moje, a ti da evo VeC kvariš, Nezahvalni sine, vrati bratu krunu, a mir seni oca tvoga u grobul“

Ove ovako izgovorene Nemanjine reči više nego ma kakva sveštena zakletva zaklinjale su nas na bratsku vernost i slogu. Drugi pak primeri učili su nas velikom dostojanstvenom junaštvu. „Vuk Cukavac — pričao nam je učitelj na času — ubi sina Steve Borića i zato morade da izbegne Arnautima. Ovi pak, znajući da on poznaje slaze u Crnoj Gori ,navaljivahu na njega da im pokaže puteve i da provede pašinu vojsku. Najedanput se Cukavac drznu: — Zar ja da izdam svoju otadžbinu, pogani Arnauline! Zar mene da potplatiš, huljo arnautska!" — Pritom izvadi nož i htede da bude svašta, da Arnautin ne bi brži te uteče."

To je na nas delovalo kao silna lekcija visoka rodoljublja — učeći nas, kako se ı u zlu treba ceniti svoja Otadžbina. |

Naš profesor istorije, kad je trebao da nam govori o Kosovskom boju još sa vrala je svlačio svoj kaput da bi nam lakše mogao govoriti. Obilićevo prislupanje Muratu i način na koji ga je rasporio ı sam je gestovima pokazivao. On se toliko predavao svojim rečima i zanosu, da са je njegov kolega, koji je imao drugi čas za njim, zalud molio da to nastavi idućeg pula,

Tako su pripremane generacije za delo ostvarenja narodnih ideala; tako je slivaran veliki omladinski zanos kao žeđ za neostvarenom slvarnošću. laj danas gotovo neobjašnjivi zanos imao je vrednost moći koja je verovala da može sve. Narodni ideal bio je svetinja za koju se vazda bilo spremno sve Žžrivovati. U tom takvom zanosu, koji je sveobuhvatno delovao na naš narod, leži snaga osfvarenja naših narodnih ideala. —

Treba se setiti samo sa kakvim je protestom naš narod, a

16