Almanah o desetogodišnjici naše narodne tragedije : 1915-1925

ВЏа је Јадпа. 127 džepa.mu je virlla hartija. „Crni“ je izvaci. Bilo je to pismo njegovim roditeljima. Počinjalo je 27. martom 1917. godine. Sa puno nade u Boga, u svoju sudbinu, sa mnoco -snase i volje, pisao Je Radonjić, Hvalio se, da mu je dobro, ne brinu za njega, jer logor nije tako rđav, kao šio se prič 'Hvalio se i zahvaljivao Bogu, što ба posle velikih patnja ns putu, opet spasio. Nekoliko puta ponavljao, da mu Je dobro, d= su starešine prema njima dobre, a da će biti još bolje, jer počinje proljeće, kad će se valjda i rat svršili . . . Oh kako ćsrećan biti, kad im se zdravo povrati .

„Crni“ se počeo šetati tamo-amo po baraci, držeći pismo u rukama. Potom izašao i viknuo: „Unutra!“ Ušli su. Naredio ds ·dignu Radonjića na postelju. Tri Rumuna pritrčaše, digoše ga i 'prenesoše na postelju. Kad su sa položili, skrstiše mu ru skidoše kape. Plakali su kao mala deca, žalili Radonjića, k ·su jako voleli, koji im je bio tako dobar, tako pažljiv, kac niko dotle.

„Crni“ je polako izašao, bez ijedne reči, sa pismom u rukama, koje je poslao Radonjićevim roditeljima, da ih oveseli.

Drugog dana na crmoj tabli bilo je samo Radonjićevo ime, pored njega objašnjenje, da je umro од харајепја ршса.

Jedan zarobljenik dugo je stajao pred lim natpisom i mu•io se da zaplače, ali nije imao snage.

To je bio Radoje Karadžić.

Nikola R. Dedic

Psalam — Žapisi iz ropstva —

Umire svetlost... Mrzne se srca moć Duša se na put kreće...

Poslednja želja kroz lager sad će proć I pogasiće sveće...

Sa svakom svećom umreće isti glas I s njime iste suze: Bože! bar mrtve povrati opet nas

Tamo gde sve nam uze!... – Trifan Đukić