Arhiv UNS — Listovi stranaka

DEFINIŠIMO SE

Jedan pogled

Mi. smo komunisti. Nijesmo nikada bili tobožnji i mi se nemamo kud udaljiti. Sadašnji društveni momenat u kome hoćemo misliti i djelovati je zahvatila proklamovana politička sloboda, Pojedinacje njom uvažen do osjećaja sopstavenog dostojanstva j komotnog izražavanja svog političkog izbora. Mnogi politički procesi i subjekti izbijaju na vidjelo. Otpočeo je susret raznih nastojanja, time i dinamika političkog života. No, praksa političke slobode će brzo dokazati da se ona neće poklopiti sa činjeničnom slobodom. To može nagristi sumnjom ranije uvaženog pojedinca čak i čitave političke subjekte. U onima koji se opredijele za zalaganje i djelovanje na zbližavanju teorijske političke slobode i činjenične neslobode, ova partija vidi saveznike, jer üblažavanje tog nesklada je ozbiljna i teška preokupacija naše partije a njegovo otklanjanje praktični ideal komunista. Naše su težnje realne i idealne, zalaganje mora biti svrsishodno, ideja nam je uzvišena. No, zapreke su ogromne. Materijalni i psihološki otpori su do kraja naglašeni, Potiču iz prošlosti koja snažno posreduje sadašnjost i budućnost. Ali našoj partiji, koja boreći se i pokušavajući da se bori, odavno gubi, nije moguće stati, niti preispitati osnove svog optimizma. Bit će bolje, ne pita se kad. Ono što se događalo u jugoslovenskoj posleratnoj prošlosti, svakako će nekad biti zaboravljeno. No, izvesno vrijeme neko mučno sjećanje visit će u vazduhu. Napominjat će ga iznova, ne individualne biografije pripadnika jugoslovenske oligarhije, već ukupna spriječenost progresa, koja je njeno djelo. Kada su se kroz istoriju smjenjivale grupe na vlasti, onoj koja je stupala bilo je od prethodne ostavljeno značajnih kvaliteta, koje je mogla uključiti u napredak društva, Takve vrijednosti jugoslovenska birokratija ostavila nije, jer ih nije ni mogla stvoriti, budući da je birokratija, kojoj je svojstveno razaranje a ne stvaranje. Upravo ta, bjelodana i jeziva činjenica imatragički učinak, onasmjenu birokratije sa vlasti do kraja otežava, a i kad bi bila potpuna čini je neizražajnom. Oni koji dođu, a koji bi se htjeli socijalno zalagati ne mogu se razdvojiti od njih zato što ne mogu provesti realni čin društvenog napretka. Time su prinuđeni i kao suprotan moralan profil, i onda kad od vlasti nemaju ništa sem glavobolju, da asociraju na njih Propast je tolika, da se upropašćeni ne mogu osloboditi „zagrljaja" upropastitelja, Čvrsto su stegnuti upropašćeni. Šta su to radili i u ime koga? Razarali su. Godinama i bespoštedno, pustošeći birokratski timovi su harali po poligonu društvenog dobra. Tu pustošeću naviku su prenijeli na šire društvene slojeve. istina, nije svako mogao krasti. No, ta navika se kao društveni poraz, prenijela übijanjem energije, gubitkom volje, da se spaja rad sa društvenim sredstvom u cilju stvaranja dobra. Ugasile su se inicijative, duše je zahyatila letargija, došlo je do potpunog materijalnog i psihološkog otuđenja socijalnih slojeva i Ijudi stvaralaštva. Jer sve što su radili, radili su u ime socijalnih slojeva, manipulišući njima i mašući njihovom zastavom. Tako se poraz ukrasio prevarom i cinizmom, do suza. Politikaje übila stvaralačko i svrsishodno područje. Oni se međutim, nijesu izgubili, nalaze se u mermernim sobama i vitlaju drugim zastavama. Svoju kreaciju zla za narod, ili ambiciozno učešće u njoj, zovu boljševizmom. Tako se udaljavaju od svoje bivše tobošnjosti, otresaju kompleksa, možda i grižu savjesti. Čije ime su brukali, čiju zastavu su okaljali, čiju ideju kompromitovali! Koliko nade, želja, mladosti, sačovještva, svega sve su übili. O tome naravno neće reći ništa. I sad kad je birokratska horda realizovala ono što je pripremila, postavljajući svojinski koncept tako da su vrijednosti mogli bespoštedno prihvaćati, u situaciji sužene mogućnosti za dalje prihvaćanje, hoće se osloboditi razaranja, pripremiti novu egzistencijalnu poziciju i preći u stvaralaštvo. Sopstveničko. Skubili su, čekali su, odabran je momenat i kreću u rasprodaju u reprivatizaciju društvenog dobra, (bolje reći dobra koje može biti društveno) da bi restaurirani zaigrali onako kako im je moćna buržoazija svijeta davno udarila takt. Spektakularnu prevaru prevode u „novu" ideologiju. A ništa, ništaod svega neće reći. Ko su, neće reći. Još uvijek će u sve to ići pod imenima koja ih ne određuju, podesno izabranim za početno prikrivanje dubokih namjera. Hoće li uspjeti? Brojni su, formirali su idejnu oblandu, imaju vještu taktiku i doslednu finansijsku podršku. Uljuljani birokrata i početnik, sitni sopstvenik i žmirkavi lihvar, izmuvani profesor i polovićno pobunjeni mladić, okoreli malograđanin i običan pjesnik. Svi su živnuli. Zaigrale su ambicije, hitrinom se formiraju politički subjekti, koriste se bivši rezervati Ijudstva, obavljaju se promocije, Potom se kao da su se iznenadili od sopstvenog

postojanja utapaju u savez snaga koje kane provesti reformu, Kakvu reformu? Reformu na čijoj je zastavi ispisano i rasprodaja. Idejni vrh tog saveza, hoće prosto primorati na kupovinu i radnike. Neće u reformu bez njih, Jest, čvrsto su stegnuti upropašćeni. Ne mogu se razdvojiti od upropastitelja, sve dok se oni ne razdvoje od istinitih sebe, Treba savladati put od birokrate do mladog, okomoćenog, buržuja. Tada će upropašćeni biti odgurnuti. Reprivatizaciju objašnjavaju iznalaženjem subjekta zaštite dobra. Od koga štite to dobro koje je pravno iluzorno, zapisano kao društveno? Ko je uzrokovo osipanje tog dobra? Ni to ne žele reći. Kažu to, da će reprivatizacija usloviti dinamizam proizvodnje, te da će to biti društvo nejednakih u bogatstvu, zbog djelovanja mnogih obrtnika. Neko više, neko manje, ali svi bogati? To pričaju! Bogatstvo se međutim, očuvava unapređenjem putem živog rada. Rad je prinuda. Sudbina prinuđenih je siromaštvo, koji se tek kao takvi mogu angažovati u dinamiku obrtništva. Hoće li onda obrtnik unaprijediti njih do bogastva? Ističu da je to koncept okrenut jugoslovenstvu, usled togaoni koji se uključuju da podupru reformu naglašavaju svoje nenacionalističko opredjeljenje. Takav koncept podržavajufinansijski moćnici svijetajerje i njihovo opredeljenje za Jugoslaviju, odnosno njeno opstajanje. I sve to izgleda tako, ali to je jugoslovenstvo koje ne integriše narode već šačicu Jugoslovena. Osim toga to je Jugoslavija, koju hoće potpuno kontrolisati svjet novca. Jedna Jugoslavija je propala jer nije bila socijalna zemlja. Ova se zaljuljala do propasti, jer nije bila socijalna. Tu za njih izgleda nema pouke, oni žele djelovati saglasno aktuelnosti, što će biti poslije to ih ne zanima. Važno im je provući, sada, političku i eonomsku egzistenciju. U taktičnoj razradi njima ne hvali vještine. Prodati će nešto, nešto neće prodati, to što će prodati, prodavati će postepeno, jer bi žurba bila ukupna očitost. Istina je, ne može se sve prodati. Kako će onda to zaštititi? Zar se tako ne može zaštititi i ono što se prodaje? Problem se svodi na subjektivni odnos prema dobru. Na to da li je za njegovu zaštitu neophodna svijest isposredovana instiktom i interesom pojedinaca, ili je moć svijesti društvenog čovjeka, (bez obzira što je razbijena) inicirana pa dograđena djelatnim nastojanjimate svijesti; Razvlašćenjem birokratije, prikupljanjem dobra, evidencijom, centralizacijom podataka, zaštitom subjektom prinude, unapređivanjem dobra kao najvažnijom karikom koja učvršćuje i unapređuje svijest o njemu. Apstrahujući od napora, to je moguće, to nije objektivno spriječeno, jer kad bi bilo, onda krivični zakoni svijeta nebi sadržali recimo, krađu, pljačku, i pronevjeru, Tih inkriminacija ima i u nas, ali one važe za male. Ova partija je preokupirana dobrom koje bi bilo istinska društvena svojina, jer je ona ekonomska osnova napretka i zaštita egzistencije i časti socijalnih slojeva društva. Zato se mi protivimo reprivatizaciji da bi dobili u vremenu za suprotno zalaganje. No, protiviti se ne znači uspjeti. Snage su male. U svakom slučaju izazov koji se nudi a koji znači raskid sa dosadašnjim anahronim oblikom svojine, sa tim kobnim oblikom, koji je uzrokovao orjentaciju na prihode, mimo odgovornosti za rashode, birokratizam i lumpenproleterstvo, koji je, zastidio duh i oduzeo mu moralno pravo na pobunu i njen sjaj treba prihvatiti. Radnici, po položaju i duhu proleterizovani intelektualci, nevoljom stiješnjeni i nadom izmučeni. Pjesniče moralnog protesta. Odustali, pokolebani, pritajeni i zalutali, sine naroda, Treba misliti i djelovatL Sukob oprečnih nastojanja vodi naprijed kroz njega se određuju istinske definicije. Hoćemo li ih ponovo ostaviti bez definicije? Zar svijet u kome živimo nije ovako propao upravo zato što je bio i ostao bez definicije. Sjetite se, toliko ranije uzvikivane parole birokratije: „Tito to smo mi". Ona je istočena i kao takvu je ne treba ni pominjati, no hoće se reći nešto drugo. Razmislite, dali to može biti tačno? Koliko je u nas rasprostranjena praksa, navika, ili prosto stil, da se jedno priča a drugo radi? Kad dobijete taj odgovor shvatit će te kolika je moralna propast svijeta u kome živimo. Shvatit ćete, da je propast potpuna onda kad karakterne osobine jednoga, postanu karakteristike društva, kad psihologija postane sociologija. Ali ništa, ništa za to, samo se treba boriti, jer samo kroz djelovanje i sebe oslobađamo egoizma. Područje borbe je vlastito srce, potom koncentracija partije, pa društvena zbilja. Reći ćete, ukleta je vaša obala i bićete u pravu. No, dug je dan, ■ KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE POVJERENIŠTVO ZA CRNU GORU Rajko S. Božović

KLASICNA RESTAURACIJA KAPITALIZMA

Dr Branko Bošković

radnička klasa u igri svojinskih odnosa

Svojinski odnosi su ključni klasni problemi na koji Koministička partija Jugoslavije ima suprotno gledište u odnosu na građanske (buržoaske) partije. Radi jasnoće problema vraćamo se malo u prošlost. Godine 1946. i 1948. u Jugoslaviji je izvršena nacionalizacija sredstava za proizvodnju, naime, izvršenaje eksproprijacija eksproprijatora. Buržoaziji je oduzeta svojina koju je stekla eksploatacijom radničke klase. Sa tom svojinom trebalo je izvršiti korak napred, tj. predati je r.adničkoj klasi u svojinski odnos da sa tom svojinom kao klasa na vlasti upravlja na čitavoj državnoj lestvici. Time bi se izvršilo podruštvljavanje sredstava za proizvodnju. Međutim, do obrazovanja društvene svojine nije došlo, jer partijska vrhuška vrši 1948. godine državni udar, koji se kobno odrazio na društveno-ekonomske odnose u zemlji, Državno-partijska birokratija zadžava sredstva za prozvodnju pod državnom upravom i posredstvom državne kase übira profite i ekstraprofite, koristeći ih po svom nahođenju i interesu. Radnička klasa je umesto ranijeg eksploatatora buržuja stekla novog birokratu. To mu dođe po onoj narodnoj; „Promenili su se’ovnovi, a ovce su ostale iste." Državno-partijska birokratija je i u fazi potpunog otuđivanja od radničke klase isticala parolu „Fabrike radnicima!" Od 1950. godine uvodi tzv. radničko upiavljanje u preduzećima, koje kasnije preformuliše u samoupravljanje. Frazama o radničkom upravijanju i samoupravljanju birokratijaje obmanjivala radničku klasu, da bi joj od plodova svoga rada ostavijala mrvice, a u svojoj torbi, odnosila pogaču. Čija je faktički svojina pod državnom upravom, koja se naziva društvenom? Defekto, ona je bezvlasnička. A zna še kako se postupa sa svojinom koja nema vlasnika. Od nje čopli koliko ko može, koliko je ko ovlašćen, pa i više od toga, bez interesa za njenu reprodukciju. S obzirom da tom svojinom upravlja država, otuđena od naroda, državna birokratija je bila u položaju da zgrće profite i ekstraprofite, da bez milosti pljačka imovinu bez pravnog vlasnika, a sa kojom ona upravlja. Geslo birokrate jeste: obogati se dok si na vlasti, jer sutra će biti kasno. I zaista, birokratija, ogrezla u ličnom egoizmu, bila je nezasita u übiranju profita i ekstraprofita i njihovoj međustobnoj raspodeli. Zato se bezvlasnička imovina pod državnom upravom pokazala nekorisnom, kompromitovala se i osuđena na propadanje. Ona se pokazala čak gora i od buržoaske, jer buržuj vodi brigu o svom imetku i radi sebe i radi svog . podmlatka, a birokrataje zainteresovan za bezvlasničku imovinu samo dok je ustoličen. Centralizovana birokratska vrhuška se vremenom rasčlanjuje u republičke birokratske centre sa pohlepnom žudnjom tih centara da sami upravljaju bezvlasničkom imovinom i vrše raspodelu profita i ekstraprofita, stečenih eksploatacijom radničke klase svojih republika a u cilju svog ličnog bogaćenjai raskošnog života. Privilegovane republičko-nacionalne birokratije, inspirisane svojim ličnim interesima izazivaju međunacionalna trvenja u koje uvlače druge slojeve nacija. Radnička klasa, koja ne može biti instrument nacionalizma. zavodi se nacionalističkim obmanama ; da bi se sprečilo njeno jedinstvo na klasnoj osnovi sa jedinstvenim radničkim jezikom. Socijalne pokrete radničke klase demagoški usmeravaju u međunacionalne sukobe u kojim se samo formalno unose socijalni problemi, čime otupijuju klasnu borbu i razbijaju radničku klasu nacionalnim međama, skreću je sa njenog teškog socijalnog položaja i od njenih revolucionarnih poduhvata. Danas kada se razvlašćuje državna birokratska struktura, ona nalazi u ovom prelaznom periodu forme da privatizuje eksproprisanu svojinu i onu nastalu u kasnijem periodu pod državnom upravom i da se pojavi kao njen kupac, Tako će se birokratija kupovinom sredstava za proizvodnju, preobraziti u klasične buržuje, neposredne eksploatatore radničke klase, bez posredstva državne kase, Produžena ruka birokratije u razvlašćivanju je pre svega predsednik sadašnje Jugoslovenske vlade dr Ante Marković sa svojim saradnicima. On izjavljuje da se „društvena svojina" pokazala nekorisnom i osuđena na propadanje i da je zato treba transformisati u privatnu. Predviđa njenu prodaju preko specijalnih agencija prodajom suvlasničkih akcija. Kao deoničare u kupovini predviđa i radnike ~uz popust" radi „socijalne pravde", a i da se spreči „poklanjanje društvene svojine" radnicima, odnosno stvarnim vlasnicima. Takav svoj poduhvat Ante Marković ocenjuje najrevolucionarnijim u društvu za „novi socijalizam".

Dr Ante Marković ocenjuje „drušvenu svojinu" kao nekorisnu, osuđenu na prppadanje, a neće da kaže istinu da društvene svojine u Jugoslaviji nikada nije ni bilo. Govori o „novom socijalizmu" kao da je postojao „stari", a pod tim podrazumeva klasičnu restauraciju kapitalizma, što je zamašan skok unazad, put u kapitalističko beznađe. On kao nastavljač politike dosadašnje birokratije produžava da kompromituje navodne deformacije dosadašnje društvene svojine i dosadašnjeg socijalizma, kao da je i do sada postojala i društvena svojina i socijalizam. U tome neosporno ima uspeha, jer je svakom poštenom radniku dozlogrdila i ovakva „drušvena svojina" i ovakav „socijalizam", Umesto da imovinu pod državnom uravom ustupi radničkoj klasi kojoj je to upravo uskraćeno, on je nudi radnicima da je kupe „radi socijalne pravde". Kakva ironija stvarnom stvaraocu, a samim tim obezpravljenom vlasniku, prodavati imovinu! Takav postupak je legalizovana korupcija širokih razmera. Ko će biti kupac bezvlasničke svojine pod državnom upravom? Radnici sigurno neće, jer sa svojom najamninom ne mogu da održe ni svoju minimalnu životnu egzistenciju. Kupci se znaju: birokrati koji se preobražuju u buržuje, klasični buržuji i strani kapital. Zato je KPJ, kao avangarda radničke klase, dužna da kaže radnicima pravu istinu, da ih pozove na jedinstven istup sa poklikom: Ne, gospodo birokrati i buržuji. koji se držite ruku pod ruku, ne prodajte imovinu koju su stvarali naši preci juče i mi danas! Dalje ruke od naše irnovine, jer vam mogu biti sasečene! Sa privatizacijom ' svojinskih odnosa produbiće se postojeća ekonomska kriza u zemlji, stihijski-tržišni (kapitalistički) odnosi pojačaće neiojalnu konkurenciju, gutanje i likvidaciju manje konkureritskih firmi od stranejačih, bogaćenje mimo rada, grubu eksploataciju radničke klase, još veću nezaposlenost, odliv aktivne radne snage, kao tehnološkog viška, u zapadnoevopske kapitalističke zemlje, gde je i dok sada bfla podvrgnuta eksptoataciji i nacionalnom odrođavnju, a samim tim siro-

mašiće našu zemlju uovekom kao osnovnim faktorom proizvodnih snaga. Jugoslovenske tamnice još više će se puniti lopovima, provalnicima i siledžijama, koji će zbog nezaposlenosti i bezizlazne situacije podlegati niskim strastima. Prosjačenje će se umnožavati. Srozavaće se moralni lik građana. Učešće stranog kapitala u kupovini jugoslovenske imovine, a koji je svojim prodorom i do sada dostigao preteće razmere, neminovno vodi ka prodaji ekonomske moći i političke nezavisnosti Jugoslavije, ka dezintegraciji jugoslovenskog društva, u dobrovoljno ropstvo matica stranog kapitaia, u ponor jugoslovenskog društva, u izdaju sadašnjih i budućih pokolenja. Pljuje se na ogromne ijudske žrtve, koje su pale u odbrani Jugoslavije. Iz iznetih činjenica treba u sadašnjem političkom trenutku smatrati prioritetnim da se KPJ u duhu svojih programskih načela zalaže na socijalnom planu: prestanak rasprodaje sredstava za proizvodnju pod državnom upravom i njihovo ustupanje radmčkoj klasi, koja na njih ima isključivo pravo; zavođenje radničkog upravljapja nad sredstvima za proizvodnju u radnim organizacijama i putem svojih delegata na čitavoj državnoj piramidi; ograničiti uvoz stranog kapitala na razumnu meru, kojom se Jugoslavija neće dovoditi u političku zavisnost prema metropolama uvoznog kapitala; planska privreda i raspodela sa punim uvažavanjem robno-novčanih odnosa i usmeravanje tržišnih zakonitosti u interesu radničke klase i Jugoslavije kao celine; obaveza društva da obezbedi punu zaposlenost; povratak ekonomske migracije u zemiju i njeno puno uključivanje u privredne i društvene tokove; ukidanje administrativnih cena koje dovode seijaka u neravnopravan položaj u odnosu na cene drugih proizvođača i utvrđivanje cena koje će seljaka stimulisati za poljoprivrednu proizvodnju i za piasman svojih proizvoda na tržište; jačanje Učnog i društvenog standarda radničke klase; trajna stabilnost dinara.B •

ROCK END ROLL

INSTANT- INTERNA-

CIONALIZAM

Poučan primer uspešne degradacije mlade ličnosti i jedan od glavnih ciljeva titoizma: UNIŠTENJE IDEALA INTERNACIONALIZMA U MLADOSTI UNIŠTENJE DUŠE! Uspešna zamena ideala internacionalizma nađena je naravno na Zapadu u rock end roll instant-internacionalizmu, što je najperfidnija podvala iskonskoj žeđi mladosti za idealima, Neću da kažem da je sam po sebi rock end roll velika podvala (jer i ja sam, kao i svi mladi, potrošač rock end rolla pogotovo punk-rocka), ali govorim o načinu propagande i upotrebe rocka, od samog početka, tj. promišljene akcije od strane zapada. O instant-internacionalizmu rocka dovoljno govori WOODSTOCK testival (neka se na uvrede generacije koje su to istinski živele i danas žive), jer to jeste bila iskrena pobuna, ali pobuna zatvorena u samu sebe. Pobuna koja umesto da eksplozijom raznese surovo i nepravedno društvo, u stvari implodira i rastače samu sebe, To je utopijska pobuna, jer se krenulo bez cilja, ideal je bio zamagljen. Ali i za takav nejasan ideal je vredelo krenuti. To je bio krik očaja, a ne akcija. Zbog toga je ’6B. pukla. A dosta je obećavala. Toje uopšte karakteristikasvih naprednih omladinskih pokreta naZapadu. Ideja nije definisana ili je ideja pasivna. nije čvrsta. Pobuna u početku želi da izađe i izvan samog rocka, ali pri prvim teškoćama vraća se nazad, i tu, još neko vreme životari u komunama, gde se pretvara samo u ogoljenu, nagonsku potrebu za bratstvom u muzici, jer je ostali svet isuviše prljav da se promeni. Muzika stvara iluziju. Muzika uzdiže, ali pad je isuviše bolan. Pad ’6B. je najbolniji pad mladosti, Kroz pripadnost rocku ne može se u potpunosti izgraditi i dostići piemeniti cilj istinskog internacionalizma, koji makar i u mrvi postoji u svakom mladom čoveku.

Pripadnost rocku je iluzorno bekstvo od usamljenosti u modernom svetu, i utopijsko zajedništvo, i solidarnosti sa drugima, istim, širom planete. Laž i obmana se još više pojačavaju u jednom kasnijem pokretu: Live aid, kao primeru čistog licemerja. Tu je ostvaren princip: mi ćemo da pevamo i zabavljamo se, a vama gladnima Etiopije solidarnost pokazujemo kao prihod od ulaznica sa našeg velikog tuluma! To je milostinja i uvreda, a ne plamena i uzvišena solidarnost. To nije čak ni milostinja! To je vrhunski cinizam! Mladost kroz instituciju rocka, nesvesno postaje sve egoističnija i može se pokrenuti na akciju solidarnosti, samo ako postoji korist, i, u suprotnom smeru. Gde je onda ideal? Velik je onaj koji daje, ali samo onaj koji to ispunjava kao misiju čovečrosti i obavezu i ne traži ništa zauzvrat. (Fcstoje mnoge akcije i institucije u svetu za organizovanje pomoći gladnima na cobrovoljnoj bazi, ali ni jedna nikada neie imati taj enormni prihod Live aid fes tivala) Princip: skupili smo se, zabavili s i i uz to pomogli nekima tamo što kažu da ;u gladni, zatim se razišli i sve je u stvari b 10 lepo meni zvuči Ijigavo. Trojansk ig konja je teško prepoznati. Rockend roll je industrija. Kada sejed ni put otrgao i zapretio kao punk-rock c dmah je uništen. Opet je postao industrija. Rock end roll je zbog svega toi x uspešna i svesna manipulacija Zapad. kojom je omladini nametnuta instant-zamena za onaj pravi i jedini, Ijudski i uzvišeni internacionalizam. Internacionalizam, kao solidarnost sa posrnulim čovekom, ali solidarnost sa u svemu jednakim Čovekom.H

VLADIMIR OLUK

KOMUNISTIČKA ISKRA, list Komunističke partije Jugoslavije STRANA 3