Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

menita Nacija, da zaboravim na čas na svu težinu povjesnih istina, što se u Beču kao nigdje osjećaju i što u ovom mrskom gradu kao nigdje drugdje burkaju čuvstvom slavenske duše. Da na čas zaboravim, da sam Hrvat u tuđini, kojemu je ta tuđina sapela dom i na domu što je; da zaboravim na realni smisao one stare, vjekovne, bečke lozinke, koja ti iz svakog bečkog kamena, iz svake bečke zgrade, iz svakog bečkog spomenika i stupa progovara, kako lukavost i nepravda svijetom vlada: Divide et impera. To je ta poznata, vjekovna, bečka, stara lozinka, u koju kao da se ne će da zamisle ni danas, nakon tolikih, povjesnih, istinitih ; naiistinilijih, kobnih i najkobnijh odgovora, djeca jednoga ugnjetenoga, plemenitoga Naroda. Hoću za čas da zaboravim tu lozinku, koja mi u Beču na svakom koraku, oči kopa i dušu kao mora, pritište; da je zaboravim u noći, u noćnoj kavanskoj magli i ovom polusvijetu bijelih, nagih prsiju i spuštenih, zavodljivih bestidnih trepavica . . . Pak ću onda da se ugnem i ovoj magli, da slušam predavanje glasovitog pedagoga i spisatelja, profesora Foerstera. Predaje o ženi. Dakle o zvijezdi! Kako uzvišeno taj čuveni spisatelj o ženi govori! Bijah da iskočim iz kože. Na jezik mi naletješe one riječi, koje na početku napisah i moje ih oči njemu izgovarahu: »Pa eto, ta zvijezda, koja meni doista stajaše blizu i do koje do-

ista ja stajah blizu, bila je magla kao i ova bečka, teška gusta . . .« Pobjegoh. U noć pobjegoh, kavansku, bečku, zamaglenu noć, noć nagih, bijelih prsiju i zavodljivih, bestidnih trepavica, da sve zaboravljam . . . Ali tebe, tebe, slatka moja otadžbino, tebe, sapeti dome moj, ne ću zaboraviti nikad ! U tuđini je ljubav jača i čežnja silnija za tobom, za tvojim makar i sapetim grudima, za tvojim makar i mrtvim očima . . . Sve je magla i svukud su magle, samo ti, otadžbino, i u najgušćoj magli, magla nisi! Tuđe magle uče mnogo više ljubiti i mnogo više mrziti, a za tvojim maglama neizmjerno čezne u tuđini duša. Brzam kući smiren u nemiru i čujem izgovarati čudne za Beč riječi: Passa la mia giornata, Dalla Stella d’amor non consolata. .. Dvije gospojice šapuću jedna drugoj. Valjda Talijanke. A ja saro htio sretan biti i ne čuti niti razumjeti te r ■ ječi, te magle, nego pokročđi übrzanim korakom i sa sigurnošću Vitmenovom, u svoj stan. da sanjam o jadnoj, o dragoj, o slatkoj toj našoj domovini Hrvatskoj, majci Kvalernika i Starčevića, i o njenoj veličanstvenoj budućnosti u potpunom kulturnom ujedinjenju sa svim Srbima i svim Slovencima !

KNJIŽEVNA KRONIKA.

Ivo Ćipiko Jedan pisac, koji je kroz više svojih radova očitovao veliku vezanost uz našu zemlju i onaj napaćeni narod, koji je obraduje i ima u njoj sve svoje najviše i najbolje; koji je izvjesni jedan zanos za život priprostih, übogih, a prečesto vrlo dobrih stradalačkih duša, pokazao, i

koji je živio i osjećao u duhu naših gorštaka iz dalmatinskog Zagorja i onih pitomih i strasnih i krvnih težaka iz kaštelanskih okružja i Solina, kod Splita, koji je najbolje i najjače uočio tako zvanu pojavu amerikanizma u našem narodnom životu, i naročito onom na Jugu, bjeganje trbuhom za kruhom; koji je iznio mnoge nepravde činjene na račun niskih rabotnika sa

34