Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija
strane visoke gospode, i koji je imao u svojoj krvi mnogo od sunčane vatre našeg toplog Juga i od sile našeg burnog mora, takav jedan naš pisac nije mogao da ostane hladan pored svih onih gordili himna, što ih je srbijanski dio našega naroda pjevao pretprošle godine od Skoplja do Prilipa Oslobođenju i Demokraciji. Ivo je Čipiko pratio srpsku vojsku na putu njenog junačkog krčenja puteva u Staru Srbiju i Makedoniju, i njegovi Utisci iz rata*, novinarski su zabilježene i nabacane opaske, slike, osjećanja i dojmovi sa toga vrludanja po starim našim ognjištima, kako bi rekao g. Aleksa Šantić. Knjiga nije nikakav napredak u pripovjedačkom razvijanju g. Iva Ćipika, nego je više jedan topli dokaz njegovih nacijonalnih osjećanja i übjeđenja iznesenih kroz iznošenje svega onoga, šta je na svom putu vidio i doživio. Ali ako smo mi trebali da imamo i jednu demokratski ne loše pisanu knjigu barem o jednom dijelu velikih događaja velike 1912. godine, dobili smo je sa ovom malom g. Iva Ćipika. Kosovo, koje je »bilo tužno, bile veselo uvek Slavno«, i značenje njegovog očišćenja, dalo je piscu mnogo nacijonalnog zanosa i njegovi raznoliki, ali često vrlo živi dojmovi pisani su često dosta sugestivno, i nekoliko opisa opustjelih krajina i zgarišta imaju prilačivosti i čara. Inače je cijela knjiga, koja nije bez zanimljivosti, polunovinarska i poluknjiževna; polunovinarska je, jer pisac još nema dovoljno erudicije modernog novinara, i poluknjiževna je, jer pisac nije u nju uložio one više svoje književne sposobnosti iz ranijih nekih prekrasnih radnja. Ona je jedan književno-novinarski diletantizam, koji se kao pokušaj dojima simpatično, i onaj omladinac, koji tu knjigu pročita, može samo da se duševno obogati.
Stanislav Vinaver. Poslije Mje ć e i Priča, koje su izgubile ravnotežu razumljivo Je, da je g. Stanislav Vinaver, svakako jedan od najinteresantnijih pisaca iz najmlađih redova srbijanskih literatora, izdao jednu knjigu ovakih misli. Ove su Misli** naime sve drugo nego ozbiljne i u ma bilo kakav sislem, izim onog bez sistema, sređene, i jedno je prirodno nastavljanje u duhu već izdatih dviju knjiga bez ikakve ravnoteže. One su najviše neozbiljne. Cesto su forsirano apsurdne, kontradiktorne i paradoksalne. Filozofija vrlo inteligentno zadimljene bojemske
*l. Gj. Gjurgjević, Sarajevo 1914, cena K 1,20. ** B, S. Cvijanović, Beograd 1913,, cena K 2,—.
kavane. Jedna je uopće intelektualna perverzija prvoga reda i znači jedno čudo za vrijeme u koje se rodila i na svijet izašla. Skoro sve od prve do zadnje, ove misli, prevaljene na glavu, javiše se u gotovo isti čas, kada je sve u Srbiji, pa i ono što je prije trulo, bilo, stajalo čvrsto, vrlo čvrsto na nogama. Malo samo, pa su i Pandurovićeve Posmrtne počasti, Saputnici Isidore Sekulić i Disove Utopljene duše blagotvornije za dušu i mozag čovjeka, od ovih alkoholom pokvarenog i razdrmanog intelekta, poprskanih misli. Misli, lagum misli, često bez smisla i već 4. glasi : ■»Smisao je za slabe mozgove i iznađeno pomoćno sredstvo, da bi se nmeli orijentisati.« Hvala gospodinu Vinaveru, sad mi znamo da su Hrist, Dostojevski, Carlyle, Mazzini, Nietzsche, Meštrović i toliki drugi mozgovi, koji su sa raznih stajališta tražili i davali životu jedan viši smisao, samo kojekakvi moralni slabići i kukavelji! »Vera je potrebna, ali zašto uvek ista? Način gledanja na svet za izvesno vreme je jedan, pa drugi, pa treći, kako bolje odgovara trenutku. Vera je potrebna, ali zašto da je nepromenljiva?« 56. I u ovoj je knjizi vjeri, ma bilo kojeg piščevog uvjerenja, zakrenut vrat barem stotinu puta. Uopće cijela knjiga ostavlja dojam jedne raskopane i prekopane siastičarne, gdje je malo čas slavilo orgiju tuce nezasitnih derana. Oprostiti treba na izrazu, g. je Vinaver jedan u najpunijem smislu riječi nezasitni i iskvareni deran u svijetu svih mogućih umjetničkih i filozofskih kontemplacija. On se kao lazaron dosađuje i misli, sve što se radi, da se iz dosade radi, a dosada i nerad bez cilja, jednog ma kojeg i bez vjere jedne ma koje, ali životvorne i ne fragmentarne, to je, što čovjeka übija u jedinstvu sazdanja cijele njegove duhovnosti i duševnosli i razbija ga u bezbroj trenutačnih raspoloženja. Samo sa svojim hereditarnim psihofizičkim anomalijama Leopardi ipak ne bi tako užasno nesretan i mračan kroz cio svoj bijedni život bio, da se vječito ne dosađivaše. Misliti i misliti i misliti samo zato, da misli i misli i misli, posao je danguba i zgubidanovića, ma koliko inteligentni bili. Ali misliti, da se jedan svijet i život preobrazi ili pokrene ili oživi ili stvori, stvar je i ako ne uvijek naročito pozvanih i odabranih, a ono uvijek dobrih i blaženo djelotvornih duša. No g. Vinaver, čini se, da uopće ni ne misli kao »filozof« na literaturu života, nego literaturu literature. On ponajviše čita tuđe misli i djela (Maeterlinck, Emerson, Weininger, Pascal), opija se knjiškim idejama i ljepotama i tako se on obogaćuje i daje svoje opservacije, kojima, ma koliko da su često preobične tek neobično i
35