Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

zbirčieu dvojstruko dražom. Ona je plod novog života savremene, neslomive, snažne i djelotvorne Srbije, koja je dugo upravljana brižnom i blagoslovljenom rukom svojih dosta brojnih otaca, odgojila masu, čitav gotovo naraštaj, jedan dobar, ozbiljan , radin, pametan, idealan, stvaran i požrtvovan. Jedan od onih vrlobrojnih beogradskih studenata, koji su, 1912., najradosnije, najzanosnije i najsmislenije pozdravili proklamaciju rata, bio je i Milivoj Pavlović. I on je bio jedan mali cvijet one nezaboravne najmlađe srbijanske inteligencije, koji je vas spreman bio, da se zbog Velike Nacije dade pregaziti i raščupati od grubosti turske i arnautske pjane besvijesti krvoloka varvara, dok su amo naše polumrtve narodne veličine trle svoja beskrvna tjelesa Diana-rakijom, da bi mogle izdržati nove pijanačke blagdane posred našeg sveopćeg üboštva. I on je bio jedan od onih, koji se nije uplašio od silnog zamaha vihorski uzbješnjele nacijonalne Revolucije, koja je grmila preko albanskih gora do jadranskog mora, nego je i sam htio da izvrši jedan malen dio onih velikih dužnosti, što ih je njegova otadžbina imala naprama Kulturi i Čovječanstvu, neoslobodivši potpuno svoj narod od ropstva, i, poradi zlih prilika, pustivši ga da čami u bijedi i da skapava i jadan mre po tuđinačkim ledovima, kroz dugih pet vijekova. I eto zašto se ne smije mudrošću naših bespametnih žurnala tek sa tri otrcane riječi spomenuti ove pesme; one premda nemaju velike i trajne umjetničke vrijednosti i premda dolaze od jednog vrlo mladog čovjeka, one su jedan i ako malen, a ono uvijek zanimljiv

historijski dokumenat, značajan dosta po srpsku svijetlu sadašnjost, koja je i najuže i najšire vezana uz još svijetliju hrvatsku sutrašnjost. Gotovo sve su ove pjesme inspirisane balkanskom vojnom, a nacijonalni njihov karakter često odaje dobru ucrpljenost nacijonalne poezije modernista Milana Rakića, Alekse Santića, Veljka Petrovića i Svetislavi Stefanovića, što nije ni nerazumljivo ni ružno, kad i ovaj mladi pjesnik živi i osjeća savremeno. U nacijonalnu predkosovsku i pokosovsku poeziju gosp. Milivoj Pavlović ne unosi u stvari mnogo šta novo, ali su njegovi stihovi izraz jednog zrelog i realnog omladinca, koji dobro stoji u našemu dobu, i još jednom su jedno malo, simpatično potvrđivanje, da je to doba, doba velikih osjećanja, velikog rada, velike ljubavi i velikih djela. Pa ako ovaj mladi poletarac uopće i ne ode dalje, i ako ne unese nove, svježije, jače i ličnije tonove u poeziji, on se ni sa ovom nepretencijoznom zbirčicom ne će u našoj generaciji tako lako zaboraviti. Ovo je naime jedna zdrava i dobra Jedinka novog naraštaja, one mlade legije, koja.... ... ne će da kaje grehove otaca ... ne će da kuka iznad ruševina ni da oplakuje slavu iz davnina niti teške kletve na prošlost da baca .... nego će ući u život spremljena da trpi, podnosi i strada, spremljena da gine na časnome polju verujuči svesno u budućnost bolju.

Vladimir Carina.

NAŠI ZAPISI.

Velika proslava. Na 1. marta priredilo je srpsko akademsko društvo »Njegoš« slavu 100-godišnjice rođenja velikog jugoslavenskog pjesnika. Ne toliko zbog same slave, koliko toga radi, kako je spremljena i radi saučesnika, ima ta proslava veliko kulturno značenje, korak je naprijed do stvaranja jugoslavenske kulture. I ako znamo, da nemožemo stvoriti jedne jedinstvene jugoslavenske kulture bez nama dobro poznatih preduvjeta, smisao i raspoloženje za to treba stvoriti u narodu, osobito u onim dijelovima naroda, gdje se za to nema mnogo sklonosti, ne radi protimbe prema ideji, već radi nepoznavanja i nekih u rana vremena stvaranih

predrasuda. Vidjeli smo, kako je pokret ujedinjenja kulturnog za Gaja, kasnije za Strossmayera, neizmjerno oslabio političkim radom učenika dra. Starčevića, nekadanjeg Ilirca. Taj pokret, uza sve to, što se protiv njega mnog'o radilo i psovalo i vikalo, ipak nije bio nikad posve prekinut, i uvijek je, pa i onda, kad je bia najjadniji i stegnut na nekoliko ljudi, uvijek je postojao i vuče se kroz našu kulturnu historiju i čas slabi, čas opet biva jači, i izbija u posljednje vrijeme sve više, postaje pitanje, koje se ima riješiti što prije i što savjesnije. U tu svrhu je i pokrenuta od J, Skerlića anketa o budućem jedinstvenom nariječju za sav naš narod srpskog, hrvatskog i slovenačkog imena. U samoj su proslavi imali pokretači sigurno

37