Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

kuriozno pometeno iskazane, i ma koliko da su vrlo nezdrave i naopake, ipak treba u više mahova priznati jednu upravo vanrednu privlaeivost ekscentričnosti i bizarnosti u čudno mahnitoj koncepciji njihovoj. O životu, o životnim pitanjima, Vinaver malo govori, i kad govori, govori najneozbiljnije. On više razmišlja o vještačkom životu, o dekoru života, ne toliko o samoj suštini njegovoj. On s realnog svijeta ne polijeće u imaginarni, kao toliki veliki duhovi, nego s imaginarnog, zadobijenog bez sumnje jednom vrlo velikom i najraznolikijom lektirom, pada na realni, kao toliki nesređeni i zbrčkani talenti. On se još nije očitavao kao jedan moćan stvaralački duh. >Oh, kako ja mrzim tu budućnost, zaradi koje hoće uvek sadašnjot da übiju.« 66. Ljubiti odviše budućnost i raditi i živiti poradi nje, bolje od sadašnjosti, znači biti suvremen, a ljubiti odviše sadašnjost, znači biti čovjek prošlosti. Biti zadovoljan poretkom stvari u sadašnjici i ne buniti se protiv njega, jadno je nemuževno je, buržoaski je, uvijek i svuda. Buržoaske su i nemuževne ove misli. Ne blagodarno ih je potanje raščinjati i kritikovati; evo tek njine potpune sinteze u jednoj jedinoj: »Francuzi, veli se, izumiru. Zar to nije čudno: ovi ljudi, koji izumiru, znaju najbolje da žive. Volijem tako umirati nego drukčije živeti. Nije to, nego. evo šta je: drugi narodi još ne žive.« 161. Drugi narodi, koji još ne žive, to su g. Vinaveru Jugoslaveni, Srbohrvati u zajednici sa Slovencima, i nisu njemu neživi oni zato, što nemaju svoje kulture utjelovljene u slobodnoj Naciji, nego zato, što se još ne uživiše i ne preporodiše u duhu tako zvane zapadnjačke civilizacije i kulture. G, \ inaver je par godina živio u Parisu, a Paris, koji je nekoć svojim muškim revolucijama snažno tresao inertnim mozgovima uspavanih gomila i gomila i davao ogromnog oslobodilačkog impulsa svim rascjepkanim, potištenim i zarobljenim narodima, laj Paris ima danas reakcijonarni nacijonalizam Matoševog, M. Barresa, poludjevice u hlačama, opću socijalnu đisorijentaciju, pomanjkanje jedinstva moralne discipline, osim bankirske i financijalne, gotovo svestrana ga groznica raskostrušenosli trese, elementarnost je njegova životna razbijena i slomljena, duvajući još najviše i najjače, na stranicama modnih žurnala, i dirigujući Evropom više kao žena, nego kao muž. Mentalitet savremenog najdegenerisanijeg francuskog života i uopće romanske kulture, koja je u dekadansi, vlada u Mislima g. Stanislava Vinareva. I drugi su od odličnijih suvremenih srbijanskih pisaca živih i učili poduže u Francuskoj i unijeli su na-

trag u Otadžbinu mnogo francuske otmjenosti i finoće ali dušu svoju nijesu izgubili: ostali su rasni sa jakim i krvnim osjećanjima svoje žive, zdrave i uporne srbijanske rase: i Dučić i Rakić i Pandurović, stojali su kao pjesnici pod jakim uticajem modernoga Zapada, ali su se svejedno u posljednje vrijeme manifestovali kao Srbijanci, a šta da o Skerliću i drugima govorimo! I kako da primimo ovu perverznu knjigu misli, koja se javila u najnezgodniji čas i plod je nečeg najpreokrenutijeg na Zapadu? Je li ona jedna burgija mladoga vrlo inteligentnoga čovjeka, koji će s vremenom prestati burgijali ili je izražaj jedne takove duše, koja je po bitnoj prirodi svojoj sasvim van svoje okoline i vremena ? Ne dvojbeno je ovo, mi je ne trebamo, ma koliko da joj moramo priznali mnogo svojstava novosti i čudnovatosti. Kroz nju ne teče našega doba krv, niti šija ljepota i toplota proljetnoga sunca, nema ničeg ni najmanjeg što smisleno zanosi i osvaja, življenje nam ne posvećuje, idejalizma nam nikakvog velikog ne donosi i ostavlja nas beskorisno zamišljene: u što ode trud, napredovanje, rad i življenje tolikih milenija i generacija kod nas i dalje od nas, kad još uvijek dolazimo dotle da »živimo da vidimo zašto živimo« i da »živimo da rešavamo pitanje zašto živimo« ?!

Milivoj Pavlovih Kao druga sveska u ratu sa državnim odvjetnikom poginule biblioteke Za Naciju!, koju je pored svog junačkog glasila Naprednjak, lani u Dalmaciji izdavala Ujedinjena Nacionalistička Omladina,, do sada najsvjetlija stranica u životu pomlađene Dalmacije, izašle su čedne i simpatične Pesme Milivoja Pavlor’ića, studenta beogradskog Universiteta. I ako mi svi treba da budemo rame uz rame, da se ružno ne olajavamo, nego da se i volimo i štujemo, poradi ljepote naših ideala i poradi dobrote našeg ne lakog rada, isključeno je medu nama da hvalimo sve što je iz naših redova i da govorimo, što istina nije. Govoriti o Pavlovićevim Pesma ma* možemo dakle nepristrano. Pavlovićeva knjižica stihova jedan je lijep đokumenat pravovaljanog nacijonalnog življenja i teženja nove savremene generacije i očitovanje je malog pjesničkog talenta, koji je tek počeo da klija i koji po ovim skromno lijepim počecima daje dosta znakova, da bi se jamačno mogao moćnije i samostalnije razbujati. Stihovi su posvećeni »bez velikih ambicija, onima, koji su ginuli i koji će ginuti bez velikih ambicija«, i čedne i dobre i tople ove reči čine nam * Meže se dobiti kod Gj. Trbojevića, Rijeka.