Bitef

reoma znaiajnog, da se » Levonilta u orbiti« pojavila tih nezaboravnih dana, kada je u kosmičku orbita ušao prvi čovek na sretu —■ Jurij Gagarin. Komedija Makajonoka koristila je slikoritost i odsudnost problematike života. . . Tri komoda Andreja Makajonoka prikazuju se istorremeno na pozornicama naše zemlje: Zatucani apsotol, Preki sud i Tabletu pod jezik. Zatucani apostoł je neobićan komad. Kao i urek kada se radi o Makaenoku, poćetak drame i srž konfliktu sadržani su već u samom nazivu dela. Narodno, razgovorno zatucani i uzvišeno apostoł. Kod takrog sukobljavanja, izbijanje varnice je neizbežno. Prilikom objarljivanja komada, u predgovorii, autor je rekao: Sve što se dogada u ovom komadu, mogio bi da se desi u biło kojoj buržoaskoj zemlji, u kojoj dvoličnost inorala, ponižavanje ličnosti čoveka, besperspektivnost sutrašnjeg dana, surovost i nehumanost malograđanskog života posfaju očigledni ne samo ijudima sa bogatim životnim iskustvom, nego i deci. I zato, nije slučajno što je centralna ličnost komada —jedan mališa. Ne smeje se Makajonok tek tako orom lalnom nacina života, koji je izgubio moralno pravo na postojanje. Kao istinitog Immani stu, njega uzbuduje neśto vece: sa tugom rìdi kako su u džungli trulog sveta muči žira ljudska duša. A sraki pokušaj da se prodre do istìne i privlačnosti osuden je na propast. Ispostavlja se, naime, da se potpuna razjedinjenost, antagonizam i licemerna ugladenost, kojima odrasli uzalud pokušavaju da prikriju otvoreni cinični razrrat, kao i siromaštvo duha, nadjačali apstraktnu kultura u kojoj mladi vunderkind-polìtìcar pokušava da nade odgovore na ta prokleta pitanja našeg doba. Situacije, u koje sraki cas zapadaju heroji Apostola, iznenada se ukazuju sa svoje zlokobne strane. Jer se dolazi do saznanja, da to nije bio život, nego farsa. U takrim okolnostima trijumfuje onaj, koji ne smatra za potrebno da se uiìvljava u smisao zrućnih parola o morału, postojećih tek reda radi i u principu, u punom raskoraku sa stvarnošću. Parole su za nairne. A rerorati u njih może samo jedan zanesenjak. Mališa, koji zbog srog neiskustra »Ita misli to i govori«, mora da se pretvorìti u idiota, jer ne moie da se pomiri sa napadom na njegovu licnu slobodu. Ali ora tragìéna bezizlaznost nije i kraj tragikomedije. Pobuna kéeri, uprkos

nastojanjima roditelja da je vaspitaju u duhu oduševljene altruistkinje ■ —- dolazi sasvim neočekivano. Ta pobuna olicara neprihvatanje lazi i Itipokrizije, koje se tako uporno nameću ornladini ma koje buržoaske zemlje. U toj ulozi sestra odmenjuje brata. A na podrugljivo pitanje deda, koji se žrtvovao za buduća pokolenja : nadam se, da nećeš skočiti kroz prozor? ■— odgovara ostro i beskompromisno: Ja? O ne! Ja ću na lomaču! Na krst! Samo da ne postanem kao on! Poznajemo brojna dela stranili dramatićara na slićnu temu; to su daroviti, iskreni i visokog umetničkog kvaliteta pozorišni komadi. Kada je Andrej Makajonok prešao na tudi materijal, on nije bteo da ponavlja nešto damo poznato, nego se opredelio na jednu fedina pravolinijsku ideju. Kao umetniku, njemu je poznat izlaz iz ćorsokaka, u tome je njegova prednost. Tragikomedija to je žanr u korne se najbolje ispoljavaju karakter i filozofija umetnika. Prvo Zatucani apostoł, a onda, odjednom — Preki sud. To su dre suprotnosti. Izgleda nemoguće pronaći makakvu vezu meda njima. Prvi komad to je oličenje ocajanja. A drugi apoteoza, himna Ijudskoj hrahrosti. Objašnjavajući takvo prividno odudaranje, dramatičar kaže, kako je njegova recita težnja bila da piše dela različitog karaktera i da koristi nepredviđen i za njega nor materijal, u korne treba da sazreva konflikt. Pośle dugog boravka « tuđem sretu, u njemu se nakupila nostalgija za rodnim krajem i jezikom, u korne kao da zi ve mirisi, zvuci, sečanje na detinjstvo, na lepotu beloruske prirode i na poznate i bliske mu Ijude. Zaželeo sam se rodnog jezika każe Andrej Makajonok i one divne, sočne i slikovite reel, izgovorene ustima čoveka-heroja, koji i ne sanja da je njegov život, u stvari, podvig. Poželeo sam da pišem o ratu. Ali kako? Preki sud je tragikomedija, neocekìvana po srom obliku i dramatiénom problemu. Mogio bi izgledati teško, iak i nemoguće pisati o ratu u žanru narodnog luboka, narodne farse. Ali, upravo je taj žanr odgovarao dramatičaru. Ni ovog puta to nije bilo slučajno. Ne mora se ovde raditi o nekom natezanju sa izborom teme. Problem če rerovatno postati jasnìji, ako se pode od karaktera heroja, od tog zadatku, zadatku izuzetno filozofskog, koji je stajao pred umetnikom prikazati nespojivost bezdušnog fašizma sa lepotom sovjetskog pat-

riotizma. . . .Čobanin Kolobok post aj e policajac u selu pod fašističkom okupacijom. Parodica mu sudi domaćim prekim sudom. I dok Kolobok sedi u rreći, faśisti traze srog kmeta, a partizani svog kurira. On je sa specijalnim zadatkom ostavljen u selu; namerno pristaje da budę kmet, ali niko od njegorih ne zna niśta o tome. U zeljì da sa porodice spere sramotu, kmetov sin donosi odluku da sam na svoju ruku digne u vazduh neprijateljski stab. Prilikom eksplozije mladić ginę, i time kao da okajara izdaju oca. Tokyo je trenutno stanje u komadu. Medutìm, tokom raznih situacija, ovo trenutno stanje se menja i počinje sve jasnije da se ocrtaya prava pri roda Koloboka ■ — od običnog čoveka on postoje herojska ličnost, koja izrasta u legenda. AU, u tom komadu postoji joś jedna platforma jedna psiholośka podłoga. Nekako isuviše brzo poverovaia je parodica Koloboka u njegovu izdaju. Jer, ceo njegov raniji život treba, u njihovim očima, da predstavlja garanciju za njegove prave namere i odnos prema otadžbini. Dramatičar pokręcę ovde jedno važno moralno pitanje pitanje uzajamnog poverenja i sposobnosti da se danese pravi sud o nekoj bliskoj Renasti, ne oslanjajuéi se na tude reči i podkazivanja. Komedija pr er asta u tragediju u trenutku kada gìne sin. . . U delima Makajonoka zastupìjeni su razni ridovi dramske umetnosti —■ tragedija i komedija, farsa i drama, plakat i vodvilj. Ponegde se oni slivaju u organsku celimi, a ponegde se sukobljavaju. Ali, u tim sukobljavanjima rada se nova umetnìéka energija ì niču novi oblici stvaranja, kao, na primer, filozof ska satira u Zatucanom apostola ìli tragiina farsa u Prekom sudu. Rećnik, kojim se Makajonok u svojim komedijama služi, nije onaj nezanimljivi i prečišćeni jezik statistićke literature. Jezgrovìti narodni goror začinjen je cistom farsom, sirovim šalama i primitivnim načinom izvođenja. Reči u komediji Makajonoka śibaju i miluju, optužuju i raduju, opisuju lepotu života i übijaju njegove mane. Darovitost Andreja Makajonoka procvetala je upravo soda, danas. A njeno poprište je savremenost. Ina Višnjevskaja

Literaturna gazeta, 26. IX 1973.

82