Bitef

dolaze u pozorište prvi i poslednji put, ì onih drugih koji dolaze po stati. Ako se ima u vidu prva kategorija, umetnost reskira da se umrtvi jol na samom početku; ako se, pak. misti na pripadnike one druge grupe ona mole da postane zabavom za pregršt snobova. Po zariste na Maloj Bronoj, u svojim najboljim predstavama, obraca se najmasovnijem auditorijumu i upućuje ga u duboka i slolena pozorišna traganja, ne plašeći se nerazumevanja. U strati, slolenosti kao takve u predstavi A. Efrosa uoplte nema. Naprotiv. Njegov princip je: da se skine ruinös sa stereotipnog ponašanja i uobìcajenog nacina mišljenja, da bi se u sverna došlo do srži. Osetljirost umetnika i poznavanje Ijudskih osobina eto, odakle sve počinje i kako se napaja onom, onda veé slolenom, moralnom i socijalno-istorijskom istinom. Prizor koji nam prula Don Žuan je privlačan i izrazito je pozorišnog karaktera. Ipak, osobenost pozorilnih metoda je u tome da sve, poiev od najgrubIjeg trika do najsitnijeg detalja, ima svoju odredenu psihološku motivaeiju. Da spomenemo i jedan paradoks: predstava »Don Žuana« jeste ostvarenje relì sera, ali no sìlac osnovne ideje je samo i isključivo glumac. Ova osobina umetniike indiridualnosti A. Efrosa postoje oćigledna sa pojavom dvojice nosiìaca glavne uloge, u strati sa dvepredstave: predstave N. Volkova i predstave M. Kozakova. Ova druga je istančana, temperamentna i slikovita. Pokazało se, medutìm, da nam intimno vise odgovara prva varijanta ■ — da porazgovaramo o njoj. Kakav je Don Žuan čuvenog francuskog dramaturga? Pozitivna ìli negativna liénost? Pitanje nije u tome. Don Žuan je svojevrstan tip. On pripada plejadi večnih liko va sr et ske umetnosti, koju saåinjavaju Hamlet, Car Edip, Don Kihot, Doktor Faust. Te likove su koristili, a verovatno će i übuduée koristiti umetnici svih vremena i naroda, jer su u njima skoncentrisana najosnovnija pitanja: pitanja livota i smrti, dobra i zia, vrline i casti, Ijubavi i dulnost':. Krajnje, gotovo apsurdno isticanje ideje (Don Kihot se ne bori sa pravim neprijateljima, veé sa retrenjaéama, a Don Žuan voli sve lene), bilo je neophodno njenim tvorcima, da bi izoltrili svoju misao i dali podstreka gledaoéevoj masti. U predstavi na Maloj Bronoj, dok Don Żuan, N. Volkov, izgovara svoj tekst, u njemu se odvija misaoni rad, koga osećamo gotovo fiziéki. A taj potisnuti livot Don Zuana-Volkova i jeste ono glavno. Pozorìlte ne ulepšava svog heroja, ne amnestira njegove grehe, ne üblaluje njegovu prirodu. Prizor zavođenja seoske lepotice Sarlote je smešan, ali, i surov u toj razgoliéenosti strasti, koja kod DonŽuana ne zna za prepreke. Stvar nije samo u moralnoj obojenosti njegovog ponalanja, kada se misli na neizbelnost bola koga će nanetì leni, a koju će, po zadovoljenju svojih prohteva, smesta napustiti. Pored toga, stvar je i u moguénosti (ili nemoguénostì) da ostane reran sebi. U pìtanju je: na čemu se zasnìva livot na znanju ili veri. Šta to što drultvo zahteva od Don Žuana, sta suprotstavlja njegovom nemoralu? Taj isti nemoral, samo palljivo uvijen u plast hipokrizije. U pobuni Don Žuana, konačno. U zahtevu da svoje ja želim zameni sa ja moram, i to u ime nepostojećeg neba. Nije bez razloga sto se on u duli skamenjuje sraki put, kada blagoglagoljivì Sganarel povede ree o nebu. To je njegov davnašnji konflikt sa sarnim sobom, njegov tragiini dvohoj i niko nema prava da se u to mela. Uzvìlena muzika, koja povremeno nice negde u dubìnì lupe, nije ohična antìteza izmedu neba i zemlje. To je znak uzvišenosti duha, srojstven smrtnom Ijudskom biću. . . Tumačenje smrti Don Žuana predstavlja najintere-

santniji filozofskì trenutak predstave. Pozorìlte nudi, uostalom, sasvim realističko tumačenje: Don Žuan umire, a Komodor, kao i svi ostali koji se tog trenutka pojavljuju pored njega, nisu nìlta drugo nego proizvod njegove bolesne maste, mašte čoveka na samrti. Od čega on zapravo umire? U tome i jeste pitanje. Da nije ìscrpljen u svojoj barbi sa nebom, da ga nije upropastilo bezverje ili njegova poslednja odluka da prihvati društvene norme i navuče masku lìcemera. . . Svejedno. Don Žuan se ìscrpeo, prelao je liniju kruga i krug se zatvorio. Jedino taj zagonetni predsmrtni osmeh Još će dugo uzbuđivati našu maštu. . . Ovog puta, kip Komodora pojaviće se u liku sasvim običnog čoveka u sivom. Govoriće običnim Ijudskim glasom, smejaće se tiho i, uopśte, izgledaće kao neki siri miš. Ali, molda tu kaznu za pobunu i neće izvrliti nešto rušilačko, nego baš ovo u sivom, ovo neupadljivo, i zato utoliko zio sut nije. V Molijerovom komadu strasti Don Žuana idu uporedo sa strastima brace prevarene Elvire i uvredenog oca. U predstavi na Maloj Bronoj prikazuju ih u ironičnom svetlu: placljivost dona Alonza (V. Lakirev), ulivanje u vlastitom glasu dona Luisa (L. Bronevoj). Sve su to laine, drugorazredne strasti, koje se ispoljavaju samo reda radi, a ne zbog onoga što razdire dušu. Sganarel je jedino ravan Don Zuanu. Sganarel hoće veru, jednostavnu kao hieb, i oko toga se st alno prepire. Njegovo nagonsko i stihijno divljenje pred jednom od najdivnijihpojava— čoveku ■— predstavlja vrhunac uloge L. Durova. Uostalom, taj Sganarel uopšte nije naivan. Lukav je i prvenstveno misti na svoju korist. Kada Don Žuan umire, prva ree Sganarela je: Plata! Moja piata. Ipak, njegovo ogorćenje übrzo se pretvara u bezgranično očajanje ■ —- córek je otišao ! Medutìm, ti finalni akordi ne završavaju i samu priću, nego nam uvek iznova proširuju saznanja o ljudskoj prirodì. Istina ne leli negde na sredini, izmedu starava Don Žuana i Sganarela to bi bilo is avise jednostavno. Nase meditaeije nastavljaju se i pośle predstave a to je najvalnìje za pozoriśte.

O. Kučkina

Dvoboj

Sovjetska Kultura, 5. oktobar 1973. 1973. godina je posvećena juhileju Żana Batista Molìjera. Porodom 300. godišnjice smrti velikog francuskog dramaturga na pozornicama mnogih zemalja svela, kao i u SSSR-u, prikazujuse njegove komedije u novim relìjama. Danas objavljujemo članak doktora nauka i umetnosti, profesora G. Bojadlijeva, koji je posvećen noroj relìjì Don Žuana u Moskvi, u Dramskom teatru na Maloj Bronoj. . . . Izvršenu je presuda nad herojem koji je gazio ideale, uhijao i skrnavio ideju Ijubavi. Prikazana je strasna, mada u mnogo ćemu nemoćna lelja da se ti ideali zaštite, da se odbranì ljudsko dostojanstvo. Svoj optulujuii monolog uperen protiv Don Žuana,

Sganarel (L. Durov) izgovara sa puno negodovanja. Don Žuan (N. Volkov) odgovara apatično i tiho. Objalnjavajući razloge svojih stalnih, i obaveznih, prevara, ovaj DonŽuan nije nadahnut entuzijazmom prvog ljubavnika svela, koji na juris osvaja svaku lepoticu. Njegove poznate reči: »Ja imam oči!« čuveni osvajać iena, u ovoj predstavi, izgovara bez ikakvog romantičnog zanosa pre bi se reklo zlovoljno, kao neki opravdavajući argumenat, sto tupavi sluga nikako ne mole da shvati. Cuvenog ženoljupca danas ne privlače toliko avanture, koliko zaključci, koje bi mogao da izvede. Car livota — u čemu je ona? Ispostavlja se, naime, da najveće zadovoljenje Don Žuan dobija u slučajevima kada mu połazi za rukom da naruši sloga ljubavnog para, da unisti njegovu sreéu. Nerviraju ga bezazlenost i ćistota. Eto , u sta se ìzmetnula beskrajna čulnost Don Žuana u nemilosrdno uniltavanje harmonije. Kada kreće u osvajačke pohode, Don Žuan oblači piavo, zlatom vezeno odelo i ide pravo bez obzira na posledice. U takvim prilikama, upotrebljava gotovo automat ski » ot mene « izraze dok, na primer , ìstovremeno , bezobzirno obuhvata seosku devojku, čvrsto je stele i ljubi, bez osmeha na licu. Tim dugim, beskrajno dugim poljupcem uliva otrov u nju. Glavni posao je završenl Ali i reći, makar i nemarno nabaiene, cine svoje ■ — glupače se hvataju na njih. Uloge seljaka interpretìrane su sa prefìnjenim oseéajem stila u varijacijama sito ve snage volje uz duhovni integritet i otvorenost osećanja (Pjero G. Martinjuk); a kod lena (V. Majorova i V. Smelkova), sa smešnom ohološću seoskili lena, koje čeznu za otmenìm ponalanjem i Ijubavnim izjavama. Na taj mamac zlatne vìbice se i hvataju. 1 pored toga, ovaj Don Žuan ne liči na konkvistadora Ijubavi, koji nile na svom maču uvek nova lenska srea. Pre bi se on mogao uporediti sa nemìlosrdnim vršiocima eksperimenata, koji na livim tjudima neprestano dokazuje, kako sebi tako i drugima , kao ì naìvnom Sganarelu, ispravnost svojih shvatanja iìvota. U cerna je onda ist ina? U predstavi koju je relirao A. Efros nisu u prvom planu ni dramatična sudbina razoéaranìh lena, ni uzdasi uvredenog roditelja, ni prepirke ìzmedu gospodara i sluge, veé sukob izmedu dva razlìéìta načina mišljenja. Kako odgovoriti na pìtanje: u čemu je suština Iìvota? Izgleda da je to jedino cime se Don Zuan ozbiljno bovi. Njegov prodoran i precìzan duh pokušava da rasčlani livot, da bi sagledao njegovu srl. A da bi se to postiglo, treba savladati sve ìluzìje, raskrstitì Sa sentimentalnošču i, Itavile, skinuti veo poezije i sa same Ijubavi. Ali, put do istine nije tako lak , ona trali Irtve. A Irtva Don Žuana to je njegovo ugašeno sree. Medutìm, u vidu naknade, rodila se jasnoéa mislì i apsolutan, ničim nepomućen, gotovo helivotan, duševni mir. A pored toga, onaj vatrenì, nemirnì, sa svojim večitim pìtanjìma, na koje strasno trali odgovore, Sganarel (Durov). U njegovoj giuri je metei , nedostaju mu reči, ali u duši stoino mu ključa protest. On upór no frali diskusiju i raspravu jer, treba ust onoriti istinu, treba! U šta Vi onda verujete? uzvikuje on, obraćajući se svom gospodom. A onda će usledi ti careni odgovor Don Žuanar razuman, precìzan, ali i straśan. Glas odsečno izgovara svaku ree, a reii zvuče kao presuda. Verujem da su dva puta dva četiri. . . Nikakvih ìluzija, poezije, iskulenja, verovanja. Don Žuan je sumorno skoncentrisan, nepokretno

90