Bitef

stoji na sredini pozo mice, a ta pozornìca je — jedna ogromna žitnica. Ako nam na poćetku predstave i nije sasvim jasno, zašto je prostor za pozornicu ograäen daskarna, soda se već možemo dosetitì; u stvari, to je stala. Ogromna svetska itala eto dokle je dospeo taj svemoguéi i sveznajuéi Don Żuan. Na visoko izdignutim grabljama, kao ratna zastava, visi njegovo zlotom vezeno odeio. Stala ! All, kada se dode do tog zakljuika, nameée se pitanje: a zaito je u centralnom zìdu pr obij en velikì okrugli prozor, gotska » ruía «, éija raznobojna stakla propuštaju neinu suncevu sveltosi? D. Borovski je precizan i suptilan slikar, a svaki njegov detalj ima svoje znaéenje. I stvarno, zahvaljujuéi tom dekoru u noma se rada drugo osećanje nekom prijatnom svežinom i zdravljem odiie ova drvena oplata. Da, računica Don Zuana je nepogreiiva, pa nam se ipak smuči od nje. Ali kako odgovoriti na sve to? Zar se moie ćutati i sluiati ova podia mudrost? Sluga mora da übedi gospodara da nije u prava, da ljudi nisu stoka, da je iovek jedno ìzvanredno biée, plemenito, razborito, składno. Sganarel poéinje svoj careni monolog. Durov skida sa sebe košulju. Ta ita tu ima dugo da se priéa: neka ga Don Zuan samo pogleda, njega, Sganarela. Skoro van sebe od sreće, glumac pokazuje kako je njegov heroj okretan i mlad, kako je u Ijudskom tela sve spretno, podeieno Sganarel se okreće oko sebe, podskakuje. . . Ma ita o tome raźni filozof i prićali, ali svet je divan. Sa kakvim ushiéenjem, naivnim i detinjastim, vrelim i iskrenim, divi se Sganarel-Durov svemiru. Ovo drveée, ove stene, ovo nebo vice on. Nervi, kosti, vene i drugi delovi.. . likuje Sganarel. Kako neko moie da negira razumnost prirode, kada je i sam razum proizvodprirode?! Celim svojim biéem Sganarel pokuiava da odbranì svoj star. Don Zuan stoji, okrenuvii se od njega. Ali, Sganarel se ipak ne predaje! Fonavo ée on da se vere ì spoliée, u potrazi za istinom. . . U predstavi jasno su izdvojene ove dve lìnìje mìiIjenja i postupaka. Don Zuan Volkov, to je snažna i beskompromisna ličnost. Nimalo se ne piasi i ne traži spasenje pod zaś tit om erkve. Maska licemera pot rębna mu je zbog demonstrativnih ciljeva. Veliki optuíujuéi monolog Don Żuana o hipokriziji, glumac ìzgovara kao neito temeljno proućeno, sa punim uverenjem u ispravnost stara svoga heroja. Eto, kada je skepsa slobodnog mislioca donela plod od neocenjhe vredno stil Ovom prilikom treba da se podsetimo, kako se Molijer borio sam protir reakcionara, koji su starili zabrana na njegovog » Tartifa «. Monolog Don Zuana predstarlja samo izazor bacen u lice izopaćenim dvoranima i klerikalcima, svim tim pobesnelim tartifima. Hipokriziju prezire Don Zuan duboko i iskreno. Ali, ako i pored toga izigrava Tartifa, to ne znači da i sam postoje licemeran. On samo demonstrira kako je lako u životu postati Tartif: dovoljno je stariti masku laine poboznosti i sve optuîbe ée otpasti, a od tabe, grešnog, napravìée sveca. Jer, tamo gde ideal ne dopusta da budę izložen kontroli životne prakse, gde ne postoji kriterijum istine, ohavezno ée se pojaviti falsifikatori sa pohožnim fizionomijama, pa sadu ridite! ko je lopov, a ko svetac? Sganarel i ne sanja koliko je na sretu licemera, ta pouka Don Zuana nete imati uticaja na njega. Naivan je, nije ga teśko prevariti ■ — pošao bi on za Tartifom bez razmišljanja. . . U sroje vreme Molijer, koji je glumio Sganarela i bio mu nesumnjivo naklonjen, u raspravi o hipokriziji, saéuvao je strogo objektivan star: otvoreno je stao na strana Don Zuana i zlobno se podsmevao

gluposti Sganarela. Kod samog Don Zuana polteba za opštenjem ne postoji, njegov um je zatvoren u tesnu Ijusku lobanju i nikakvi magnetski talasi odatle se ne lire. I nehotice name ée se analogi ja; kao sunce koję daje životvornu toplotu kada dosegne zemIjinu koru, dok u nadzemnim sferama i dalje vlada hladnoća, tako i razum, lui ljudskog genija, ako nije usmeren na ljudsku svest, ako je lišen velike funkeije racionalizma ili ljudskih ideala, mrtav je i gubi svoj iudotvorni i plodonosni smisao. I ne samo to, ako su zakljućci uma samo negativni onda se na kraju ruši i negira i sam um, bez obzira na potencijalnu snagu kojom raspatale. U tome je tragedija Don Zuana i konačni zakljuiak do koga dolazi nosilac glavne uloge ove predstave. Ali, to nije i zakljuiak same predstave, u celiai. Filozofska komedija Molìjera osvetljava razne strane Ijudske liinosti. Strast je snaïna a misao moina. Strast, ukoliko je jaia, utoliko kategoriinije nazi da bade zadovoljena. Razum, što je više usavršen, to lakśe manipuliśe sofizmima, koristi dijalektiiki naiin mišljenja i to sa takvom strašću, da je na kraju nemoguće razlikovati pravdu od nepravde, objektìvnu istinu od subjektivne samovolje. Ali, kod ioveka, kale se u komedijiMolijera,postoji još i treća životna snaga ■ — savest. Kad bi samo u njemu progovorila savest! uzvikuje Sganarel na kraju prvog Una, a taj motiv provlaii se kroz ceo komad. Sva prebacivanja, ive prepìrke i rasprave sluge sa njegovim gospodarom i nisu ništa drugo, nego barba za buđenje griže saresti kod Don Zuana. Sugestivna snaga glume L. Durova odredena je upravo ovim moralnim impulsima. Ali, obiinim Ijudskìm sredstvima nemoguće je prodrediti u ovu okorelu duSu. U pomoé dolazi iudo. Kip Komodora primio je poziv na veieru klimnuo je glavom. I Komodor se pojavljuje. Ornaten, dežmekast, u shorn odelu, mima lica. Obiian čovek. Velika pauza. A onda, sasvim obiinim glasom, Komodor każe: Dosta, Don Żuane. . . On se stidi zbog njega, a nije mu lako ni da budę oružje odraazde. Komodor traži da mu Don Zuan pruii ruku, za trenutak zadržava je u svojoj, a onda je ispuśta i odlazi. . . Don Żuan dugo posmatra svoju ruku ( svira jedva iujna t uzna muzika) i polako se spust a u zagrljaj Sganarela. . . Pojava Komodora je velikì i sadrzajni simbol, apsolutna i neodoljha snaga Ijudske savesti. Isto tako, i završni prizor Don Żuana i Sganarela je metafora, i to veoma znaiajna. Nerazdvojne su sudbine razuma i morału. U prothnom oni su osudeni na propast. Ako je na pozornici smrt izjednaiila smernice Don Żuana i Sganarela, u životu te trezvenost misti i glas savesti bili ujedinjeni zakonima u koję je tako duboko verovao velikì klasiini pisać, a koji su tako srećno nadahnuli savremenog rezisera. Na sovjetskoj sceni, u moskovskom pozorištu na Maloj Bronoj, rodila se predstava duhoke filozofske misti, velikepoetske snage,predstava kojapotvrduje pozitivni ideal kao merito naie socijalistiike umetnosti. G. Bojadžijev

Parabola

Teatr, februar 1974. Postoje Molijerori komadi koji su čovečanstvu uvek potrebni. Ti komadi prikazuju se iz dana u dan i iz veka u vek. Podjednako su popularni u svim zemijama. Statistika njihovog prikazivanja je neprestano i pobedonosno rastuća krivulja. To su Tartif i Tvrdica, pa Mizantrop i Uobraženi boIcsnik. Sudbina Don Żuana nije ista. Scenski život ovog Molijerovog komada s ve do sredine dvadesetog veka siromašan je i ìsprekidan. Za Molijerovog zi vota bio je daran svega petnaest pula. Od 1665. do 1841. uopšte se ne pojavljuje na pozornicama. Do 1925. Francuska ga nije g ledala ni sto puta. Navika da se pažnja poklanja drugim komadima (o Don Žuanu I. M.), a ne Molijerovim, na jedan iudan način sačuvala se kod pozorišnih poslenika, gledalaca. kritičara, pa i kod glumaca. Ali, Molijerov Don Żuan, isiini za volju, broji mało pristalica. Ova primedba Luja Žuvea (Razmišljanja 0 pozorištu), izrečena 1948, važi za sva vremena. Izgleda, da kod Molìjera ne postoji zagonetniji i sadrlajnìjì komad. Opravo ta dubìna, nedostupna spoznaji, kao i nerazradenost »Don Zuana«, to osećanje njegovih nedovoljno iskorišćenih mogućnosti privlačilo je režisere u prelomnim trenucima njihovog stvaralačkog života. Za svakog od njih Mejerholda 1910, Luja Žuvea 1947, Zana Vilara 1953, Beno Besona 1954 ni je bila u pitanju nova interpretacija komada, već njegovo otkrivanje, stvaranje nove scenske tradicije. Anatolij Efros, u svojoj nedavnoj predstavi, isto tako, ponevo otkriva za sebe, i za nas, Molijerovog Don Žuana. Ref.ìser uopšte ne stavlja sebi u zadatak da stilizuje, bilo epohu Molìjera, bilo njegovo pozorište. Naprotiv, zanr njegove predstave je parabola i uopštena do alegorije apstrahovana priia. U punom składu s tirn ianrom, slikar D. Borovski pretvara bina u neku vrstu koviega; na pozornìcì je samo ono najpotrebnije i najjednostavnije ■ — primarni elementi iz kojih se docnije moie roditi novi život jednostavna odeća u jednostavnim drvenim škrinjama, grabulje, par toikova. Izjednaéeni u pravima sa IJudima ovde Uve i golubovi obavezni stanovnici koviega. Raznobojna rozeta razbijenog vitraia baca senku na ovaj sutonski svet, kao duga pośle potopa. Neprestano je prìsuina provizornost i nesredenost ovog pohodnog iivota. Veé i sama uslovnost stola 1 stolica, servìranja, pa éak i vedere sve to nije samo pozorišna uslovnost, veé uslovnost nacina Života ljudi. Čini nam se kao da su svi prikazani u krupnom planu. Taj utisak poją cava se sa dva fenjera-sofita, koji gore celo vreme. Pod ispitìvaékom svetlošču tih fenjera Don Zuan, kao ì gledaìiste, razgledaju lice seljaniice, lice Prosjaka, lice Sganarela. Parabolano je i nemo prisustvo svih uéesnika predstave prilikom pouéne smrtì Don Zuana. ParahoUian je ì sukob izmedu Don Zuana i oca, kada mladi vetropir i Sganarel, za vreme

93