Bitef

On navodi primer igara sa Balija i njihov veoma istančan, savršeno disciplinaran, »jezik znakora, pokreta i starava kojî su ideografske prirode«. Ali »sadržaj« po zarista, kakvo zamišlja Arto, sasvim se razlikuje od drevnih hieratičnih načina hilo kog orijentalnog pozorišta. Artoor duh je sasvim savremen.

Arto, kako je to Grotovski zapazio, predstavlja paradoks: »Nemogućno je spr avesti njegove zamisli. ~ Znači li to da nije bio u prava?« Grotovski postavlja to pìtanje i sam odgovara: »Naravno da jeste«. Ali Arto (koji je umro 1948. godine u 52 godìni života) nije ostarlo nikakvu tehnìku nitì metod za sobom. »Ostarlo je vizije i metafore.«

Arto je ipak izvrsio » uticaj «. Baro tvrdì da je sledio neke Artoove zamisli. U Americi je takode bilo manje ili vise nadarenih »uČenika«, čije su predstave bile kolazi Artoovih odlomaka, sa pozajmìcama od Grotovskog i prime som lokalnog ob eie zj a.

Svakako da sve diskusije i pokušaji stvaranja »neverbalnog pozorista « uporedo sa »totalnim pozorištem«, duguju poncho Artoovim krajnostìma. Ali jedinu stvarnu ì skoro potpunu prìmenu Artoovih ideja, koju sam do suda video,

predstavlja Trilogija Andreia Serbana, nedavno prìkazana u Eksperìmentalnom pozorišnom klubu La Marna. Ta trilogija se sastoji od Medeje, Trojanki i Elektre. Veé prìkazana pre nekoliko godina u mnogo pogodnijem prostoru, sliénom kripti, koji se nalazio u suterenu zgrade La Marne. Medeja je, da citiramo pozorišni program, »bazirana na starogrékom jeziku Euripida i na latinskom jeziku Seneke«.

Trojanke su » epska opera koju je komponovala Elizabeth Swados, a rezirao Andrei Serban, bazirana na starogrékom jeziku Euripida «. Elektra je »bazirana na starogrékom jeziku Sofokla «.

Zadovoljstvo i uzbudenje koje ova predstava izaziva je izrazito vizuelne prirode. Nema niéeg površnog u tome; ono ho vidimo cesto je dramatiéno i bez znaéenja, ali, isío tako, to je i divno. Prizor broda koji piovi za Gréku sa svojim kraljevskim tovarom Trojanki, otmica lepe Jelene i ostalih, »friz« saéinjen od žena-zrtava koje nemo zure u oéi

grékih vojnika, prizori pljaékanja Ijudi i imovine, ne zaboravljaju se lako. Za to vreme plamte bukíinje i plomen stvara éudne senke.

Ima tu nekoliko izvanrednih glasova, plemenito lepih muških lica, stavova i kretnji snazne izrazajnosti. Muzika koja ponekad siati da oznaéi kljuéne mámente, prelazi cesto u pesme grékog i bliskoistoénog prizvuka. Izvesni zvuci su ritualni i bajaliéki; drugi, naroéito ženski, su šihanje, promukli krici, lelekanje potpunog boia, gneva i übìlaéke okrutnostì. (Glumcì su bili podvrgnutì strogim i neuobiéajenim glasovnim vežbama.) Uz sve to, postoji stoino kretanje sa svih strana i iznad nas; u prvom delu Trojanki, glumci nas okruzuju i prolaze kroz nas, tako da skoro više ne prepoznajemo ko je ko u toj masi. Mi postajemo svedocì, muda ne i uéesnici tìh sadistiékih i krvoloénih radnji.

Postoji izvesna klasiéna uzvišenost u pojedinim delovima predstave, ali osnovni ton predstave su uïas i bol. To se na izvestan naéin podudara sa suhinom grékih tragedija, koje nisu tako smirene kao ho smo to cesto spremni da pomislimo,

veé su obojene divljom okrutnoìéu. Jpak, postoji razlika izmedu utisaka koje nam ostavlja Serbanova trilogija i onih koje stičemo kada čitamo originale tìh komada. Kod Serbano se nasilje događa u našem prisustvu. U grčkom pozoristu, nasilje se sem prìzora kao sto su Edipove oči koje krvare uvek dogada van pozornice. Šerbanove scene okrutnostì su u celiai »estetskì« izrazene, one nìkad nisu odbojne, nifi su stvarno uzbudljive. V stvari, one su samo potresne. To je sve samo » predstavljanje « originalno izvedeno, upeéatljivo i svakako vrlo darovito uradeno ali ìpak predstavljanje. Dubine su nagoveštene, ali retko sagledane do dna.

Struktur e i dijaloga originalnih komada orde se strogo ne drze, ali mi verovatno i kada bismo znali grčki i latinski ne bismo razumeli ono ho govore. Oseéamo nedostatak živog jezika, čak ì kad bi nas udostojilì prevoda. Čist teoretski izraz konaéno ne dopire do dubine naseg bica i razbija se sa sazdljenjem i uzasom. Gledamo vrlo lepe, osvežavajuće, nove i povremeno oéaravajuée obrìse poznatih (ali » tudih«) mitova.

Ono sto je stvarno i potpuno savremeno u sverna tome su osnovni impuls ili težnja ovog napora. Predstava teži ka stigijskoj tami, ka atmosferi zastrašivanja (grčke drame su igrane po dam!). Podzemni svet je posebni aspekt ove predstave. Arto je osetio propast Zapada; sa kakvìm se zestokìm potcenjivanjem i potpunim prezirom on odnosi prema našoj civilizacìji ! U njegovoj kosmologìjì, pojedinac se vih ne postuje; on zeli da zbrise psihološki realizam iz pozoriSta. Umetnost koju je on trazio, bila je umetnost čovečanstva in extremis, u kojoj je ono lìcno kod jedinke morato biti uništeno. On je želeo povratak u epifaniju iskonskog haosa, gde bi lični ego bio uništen.

To je bio i izraz Artoove rasírzane liénosti stanje egzaltacije na Poslednjem sudu—i socijalnih prilika istorijski momenat: proposi Evrope.

Serban je potpuno posveéen svom poslu i jedan je od naj dar aviti jih reditelja koji igde pastaje, a njegova trilogija mozc da dokaze kakav je zaéetniéki posao obavio. Medu stvarima koje moraju biti pohvaljene, nalazi se i naéin rada sa glumcima, koji su skoro svi Amerikanci i koji su se potpuno posvetili teškom zadatku, koji je stajao pred njima. Iz celog ansambla teško je, a možda i nepotrebno izdvajaíi pojedince, ali Priscilla Smith koja igra Medeju, Andromahu u

Trojankama, kao i Elektru; Joanna Peled koja igra Jelenu u Trojankama i Vaois Mickens koja igra Kasandru, uéinile su mi se naroéito vredne pominjanja.

Dok sam pratio predstavu, sa zanosom i paznjom, zamislio sam da sam éuo davala kako šapuće mom unutrainjem uhu: » Sta je Hekuba meni Ui ja Hekubì; zbog éega bi tre balo da žalim za njom?«

(Harold Clurman, The Nation, 18. januar 1975)

i Andrei Serbati, koji je reîirao »Opera za tri groša« a American Conservatory Theatreu a San Francisku, jedan je

andrei

od najuglednijih mladih evropskih reditelja, sa velikom internacionalnom repuiacijom. Dobitnik brojnih nagrada u