Bitef

marko

k. cepenkov

1829-1920

»Zbornik za narodni umotvorenija, nauka i knižnina«, koji ureduje Ivan D. Šišmanov, u Sofijì, fragmentarno objavljuje njegove zapise.

1904.

Ost aje sakat prilikom jednog sudara sa biciklom. 1905—1920.

Zivi sam u krajnjoj hedí i nemahini, bez ikakve materijalne pomoéi i zaboravljen od svih. Poslednji pokusaj da dobije bilo kakvu penziju propada. Umire 29. decembra 1920. godine. » Malo je njih culo za smrt skromnog trudbenika Marka K. Cepenkova koji je bio tiho ispraćen do večnog boravista i nikakav venae mu nije krasio kovčeg.«

mogućno

U proleče 1973. godine , prìlikom susreta sa sabranìm delima Marka

Cepenkova, rodila mi se ideja za predstavu nadahnutu stvaralaštvom Cepenkova. Napisao sam kratku priču.

viđenje

sinopsis za farsa, sa naslovom: »Trudna carica, bolesni narod, mudra braca, nemudra braca i aždaja « i reho se da na tu dramsku potku nakalemim odredene clemente Cepenkovih zapisa i narodnog stvaralaštva. V tom cilju, ja sam priču kao sunđer utopia u ogromni bunar onoga ho je Cepenkov za sobom ostavio. Sve ho je sunder u sebe upio, nalazi se dañas u predstavi. Rovistio sam clemente etno-filološkog i autobiografskog materijala Cepenkova, materijale Instituía za folklor u Skoplju, narodne poslovice i razne motive makedonskog narodnog stvaralaštva. Prvobitni tekst je prošao kroz mnoge promene i za gotovo

Marko Cepenkov je največi sakupljač makedonskog narodnog stvaralaštva. Skupljao je narodne

price, pesate, verovanja, običaje, snove, opise mesta i

. zanata i slično. ]1829. Roden u Kruševu, kao sin putujučeg

vidara ì pečalbara Koste Cepenkova. 1846. Zivi u Stragi gde uspeva da nauči turskì, grčki, bugarski i vlaški. 1852. Primaran je da napusti učenje; u Bitolju i Prilepu uči terzijski zanai. 1856—1857. Upoznaje se sa Dimitrom Mìladìnovom i počinje da sakuplja narodne umotvorine. 1888. Odlazi u Sofiju u nodi da ce stampati sakupljeni materìjal. 1889—1906.

dve godine nastao je » Jane Zadrogaz« (Jovan Zadvibalda). Reditelj predstave Slobodan Unkovski bio je sve vreme u toku rada i mnogo je pomogao svojim sugestijama. Komad je nastao kao plod želje da se uspostavi dodir sa Cepenkovim, da se da mogué odgovor na njegov izazov i jedno mogućno videnje njegove ogromne i beskrajno bógate materije.

(Goran Stefanovski)

» Igrokaz Jane Zadrogaz sačinio je Goran Stefanovski koristeći se motivima narodnog stvaralaštva, etnografsko-filološkim

anti

iluzionistički

materijalima, i biografijom Marka Cepenkova (1829 — 1920), značajne figure u kulturnom i knjizevnom

igrokaz

Životu makedonskog naroda. Jane Zadrogaz, u stvari je niska obrednih prizora koje grupa maskiranih zanatlija izvodi u okviru pokladnog poseía. Narodna fantazija sa igranjem i pevanjem »Jane Zadrogaz « je kolaž ključnih slika, običaja, verovanja, mitosa, povezani pričom o zntaju i carici koja, da bi se resila sopstvenih muka (trudova), izlaže svoj narod opakoj boleštini, nevolji i nesreći, da bi, najzad, dónela na sveí trojke, tri junaka, tri delije, tri cipova, tri folkloristicke spodobe, koje će svoj narod predati u ruke

zmaju tiraninu.

lako gradena iz materijala koje je Cepenkov skupljao u prošlom veku, a koji su, dakako, stariji, predstava Dramskog teatra iz Skoplja, nema kulturno-istorijski karakter, nifi se iscrpljuje u oživljavanju kulture kao nasleda. Služeći se

tvorevinama narodne imaginaeije i folklorne uobrazilje, kulturnim tipovima i obrascima narodske kulture, ova predstava nije puka ilustracija, Hi vospostavljanje onoga što je nekad bilo, već je svojevrsni komentar prošlog, folklornog, nacionalnog, u kome mladi reditelj Slobodan Unkovski nastoji da razdvoji dubinu od mistifikaeije, folklorističke predrasude od kulturne samosvojnosti. Drugim rečima, predstava Dramskog teatra nije prožeta duhom idolopoklonstva, skrušenog prihvaćanja tradicionalnih obrazaca. Ona ne podražava kolektivnu mudrost, ni kolektivni duh, ni kolektivnog stvaraoca, već ih analizira. V ovom povezivanju ideje o nasledu sa mišlju o preobrazaju i promeni prostodušni igrokaz se pomera prema gorkoj, cinično-ironičnoj farsi. U ovakvim poduhvatima prepustiti se imitaeiji značilo bi ponoviti grešku koju su već mnogi ucinili, to jest prihvatiti »zdravo za gotovo« ono ho je osveheno autoritetom tradicije, pasivno pristati uz ono ho