Bitef

zahteva tumačenje. Reditelj koji bi ovako postupio » bio bi kriv za laž da se predao svetu sa Ijubavlju koja pretpostavlja da je svet pun smisla, i završio bi u nepodnošljivom kiéu tipa zavičajne umetnosti«.

Na svu sreću, Slobodan Unkovski nije bio lakoveran. Prikazujuči nam jedan svet u vlasti madijskih radnji, on mu nije podlegao, veé je svoj zadatak video u razobličenju ove primitivne svesti i njene još zi ve potrebe za obogotvorenjem. Ironija i cinizam »čuvaju« glumca i spreéavaju ga da »padne« u zavodljivo, toplo krilo vcć isprdznjenih oblika iivota; umesto da »padaju« u vreme koje tumaée, glumci nastoje da iz njega izvuku ano što je u njemu zapretano i, u izvesnom smislu, zarobljeno, okamenjeno, Prelomljeni u aktualitetu, ovi näsle đeni obrasci ponašanja i odnosa pojedinaca prema drustvu, prirodi i naprirodi, lišavaju se iluzionistiékih velava: uvidamo da ni naivnost nije tako naivna.

Razvijajuéi usred infantilnog igrokaza ciniéno-ironiénu kontra igru, postiéuéi »produktivnu ironiju koja remetí uobìéajene aspekte i proporeije, koja daje ono sto je stvarno u nadstvarnom, mudro u ludom, pobunu u prijatno soénoj radosti života, i u igri moguénosti osvetljava moguénost slobode« reditelj razdvaja u svom predmetu tajnovito od mistificirajuéeg, éudesno od opsenarskog. Kretanje je, kao sto vidimo, dvostruko: iz sadašnjosti prema prošlosti, i od prošlosti prema sadašnjosti, od takozvanih »izvora« prema živom životu, od ukorenjene oseéajnosti i ritmava do kritiéke distance sa koje razlikujemo ono éemu pripadamo od onoga što nas uzima pod svoje. Ukazujuéì na mesto na kome se krije narodno (jeziéko) Mago, predstava ìstovremeno razoblìéava folkloristiékì mitos kome se mladi reditelj ruga. U ovoj dvostrukosti naìvìzma ì ìronije, rituala i upitnosti, sme siena je modernizovana verzija skaske o imperatoru i dvorskoj ludi, jedna snovìdna ludorija, poput one u znamenitom Bihnerovom carstvu Po po (Leons i Lena).

Karakter ovog antiìluzionìstiékog igrokaza, u ujednaéenom glumaékom ansamblu, najsvestranije je zastupila Brehtovska carica Todorke Kondove-Zafirovske, u éìjoj igri su na sveéan naéin spojeni fantazija i ironija, puéna bajkovitost i humor, naivìzam i smisao za ironìéno uvelìéavanje, narodska soénost i satiriéka britkost, realistiénost i groteksno komìéni

elementi. Uveéavanje proporeija, gìgantìzacìja (pokreta, gesta, glasa), svojstva su ovog socnog karikaturalnog stila. Ovom stila igre sa materijom koju tumaée, pribegli su i fumaci ostalìh uloga, sa izuzetkom jedne slike (stradanje naroda) u koju se problio nešto od ilustrativnog naturalistiékog teatro.

U likovima Marka Cepenkova i Tode Mudreca, Krum Stojanov ukazuje na drevno jedìnstvo znanja i priée, onog koji zna i onog koji pripoveda.

Tana Zadrogaza, lik karakteristìéan za narodske prêt stave o junaku koji vaskrsava uvek kada je njemu, odnosno narodu, teško, tumaéio je Meto Jovanovski skladno udruzujuéi polet i naivìzam legende oko koje se éovek iz naroda oformljuje kao junak.

Inteligentna pretstava sa nekoliko odista lepih prizora (dvoboj na primer). Ostaje mi još toliko prostat a da pomenem élanove ansambla, stvaraoce ove pretstave: Dimée Meškovski,

Majda Tusar, Mite Grozdanov, Lenče Delova, Petar Temelkovski, Liljana Georgievska, Šišman Angelovski, Sabina Ajrula, Stevo Spasovski, Snežana Stameska, Aco Đorčev, Kole i Vladimir Angelovski i Aco Dukovski. (Muharem Pervie, Politika, 6. mart 1975)

Predstava »Jane Zadrogaz « Corana Stefanovskog, u Dramskom teatru

dionizijsko

u Skoplju, inspirisana narodnim umotvorinama i legendama, koje je

poimanje

sakupio Marko Cepenkov, a u režiji dar o vit og Slobo daña Unkovskog jeste celovita, kompaktna i nadahnuta predstava. Ona se neodoljivo

nameće svojom fantastičnom ritualnom igrom i stilizovanom gradnjom pozorišta u po zarista. U ovoj se predstavi osobito oseča ritual patiniranog jezika i ritual igre, oni se, zapravo dopunjavaju, i proizilaze jedno iz drugog. Fri tome se oseća fino stilizovano pulsiranje kroz dìonìzìjsko poimanje svela. : O cerna se radi? Narodne amo tv orine, [narodne legende, sa makedonskog ila, 0 ztnaju i carici i romanticnom narodnom junaku Jane Zadrogaz iskazuje se kroz duh jezika, a time 1 kroz duh narodnog bica. Ali se pri tome a predstavi oseéa i blaga

samoironija prema legendama i mitskim nasiagama. Tako se pozorišna fantastika ove predstave raspevava do destrukeije legendi i mita, i u tome je lepota ove predstave. A sto je najvažnije u predstavi se, pri tome, oseéa rastereéenost i oslobodenost reéi, pokreta, pesme i igre, pa se iskonsko i savremeno staéu u moderno i ¡ivo pulsiranje jezika i igre.

Odnos reditelja Slobodana Unkovskog i mladog autora Gorana Stefanovskog prema starom, narodnom ì ritualnom duhu legende proistiée iz savremenog oseéanja jezika i sveta. Osobito je samoironiéno ozivljavanje narodne fantastike i umotv arnie, koje je reditelj Slobodan Unkovski sproveo u jednoj zajedniékoj pozorìsnoj radionici sa razigranim glumaékim ansamblom. Disciplinovanost i ingranasi ansambla doprinela je da predstava »Jane Zadrogaz« dobije punu mera rìtualne igre. Tome su osobito doprineli T. Rondava Zafirovska, kao Carica, Meto Jovanovski, kao Jane, Krum Stojanov, kao Marko Cepenkov, Petar Temelkovski, Sabina Ajrula, Kole Angelovski, Mite Grozdanov i drugi. Slobodno se mote reéi da je predstava »Jane Zadrogaz« u Dramskom teatru znaéajan datum u repertoaru makedonskog teatro, kao puna pulsacija i odraz makedonskog duhovnog biéa, has zato sto je ova predstava duboko narodna, ali bez preteranog folklornog optereéenja.

»Večernje novosti«, 26. februar 1975)

(Žarko K ornarti n,

sveta