Bitef

drugi svet.« Otuda su za rad Théâtre de Complicité svojstvene izuzetne uvodne scene. Ulica krokodila (The Street of Crocodiles), njihova prošlogodišnja predstava nadahnuta prozom Bruna Schulza počinje izlaskom mokrog glumea sa kojeg se cedi voda iz sobne korpe za otpatke. Onda se neko drugi pravom čarolijom penje duž zida, zalim neko izade iz kutijice prekriven knjigama, pa se scena ispuni letečim knjigama. »Ako ljudi nisu upoznati sa jednim odredenim stilom, ja pokušavam da ga prizovem kao što bih miriš«, kaže Mcßurney, karakteristično smešavši avangardnu misao sa svakodnevnom metaforam. »Sečam se kad bih kao dete pomirisao knjigu, pročitao prvih nekoliko strana, i pomislio >Uopšte neču na ručak, idem gore u svoju sobu da citarne Sečam se tog uzbudenja. To je osečanje koje hoču da dam puhlici« Ako nagrade i ugled nešto dokazuju, ovo je pobednička formula. Pozorište je 1985. godine dobilo nagradu Perrier za Sada više povečanih obroka (More Bigger Snacks Now), nagradu Laurence Olivier za izuzetno ostvarenje za seriju komada igranih u Almeida Theatre 1988, nagrade Time Out i Obvier za Durrenmattovu Posetu 1989-91, i pohvale širom sveta i četiri nominacije za Olivier nagradu za Ulicu krokodila (The Street of Crocodiles), prošlogoišnju koprodukciju sa Royal National Theatre. »Oni stvaraju ogromno mnogo iz kombinacije opčinjujuče maštovitosti, očigledno neiserpne energije i relativno prazne scene«, kaže reditelj Jonathan Miller, koji priznaje da je Complicité veoma uticalo na njegov rad. »Koriste sva imaginativna bogatstva pantomime i umetnosti performansa, a ne nameču samosvesnu virtuoznost i veštinu koji su izgleda vrlo popularni medu umetnicima performansa.« Ove nedelje Complicité če nastopati u Londonu gde završava nacionalnu turneju s predstavom Tri života Luši Kabrol (The Three Lives of Lucie Cabrol). To je ljubavna priča prema pripovetei Johna Bergera iz zbirke »Pig Earth« (Svinjska zemlja), nadahnuta njegovim iskustvima tokom života u selu usred francuskih Alpa. Ovo pruža ogroman raspón za vizuelnu maštovitost svojstvenu ovom pozorištu. Pozornica kao da se uvija dok se delikatni prizori radaju jedan za drugim, Ali ova predstava je iskoristila i Bergerov izuzetni prozni stil koji se od slike do slike kreče sa istom magičnom lakočom kakvu Complicité pokazuje na sceni. Ovde, kao i u svom celokupnom radu, trupa se suptilno odnosi prema pisanom tekstu, što nije cesto u takozvanom »pozorištu kretnji«, »Britansko pozorište je opsednuto rečima«, kaže Mcßurney. »Navikli smo da se povučemo utaj sivi i nepristopačni zamak koji je naš jezik, kako bi odbili napasnike koji se usuduju da predlože svaki drugi oblik izražavanja kao ravnopravan.« Kao kontrast tome, Complicité smatra da su pokret, muzika, pa i osvetljenje, koherentni

narativni jezici od kojih svaki može da ponese značenje podjednako dobro kao i izgovorena reč. Za Mcßurneyea tekst ima središnu važnost, ali je, kaže on, »velika zabluda modernog pozorišta što smatra da je napisani komad več sam po sebi pozorište.« Minut prekasno (A Minute Too Late), urnebesna i nežna predstava o smrti, stvorena je na osnovu brošure gradske zdravstvene službe koju su mu dali kad je otišao da prijavi očevu smrt. Cak i predstava Stavi to na glavu (Put It On Your Head) - prva predstava trupe, igrana 1983. godine - sagradena je oko slobodno odabranih citata iz Biblije! Kako kaže Annabel Arden: »Kud’ čete klasičniji tekst od tog«. Tokom godina Complicité je primenjivalo isti proces rada na tekstove več ranije potvrdene u pozorištu, što je kulminiralo kontroverznem, ali tekstu vernom predstavom Zimske bajke koju je 1992. godine režirala Ardenova. »Ja to vidim kao vrlo strasan, silovit, bogat komad, ne kao skučeni formalni eksperiment zrelog Shakespearea, čemu smo skloni u Engleskoj«, kaže Mcßurney, koji je igrao Leonta. »Igrali smo ga u Australiji pred publikom od koje 95% ljudi nije znalo komad. Nikad nišam doživeo sličnu reakciju publike. Tokom predstave čuo se i glasan plač.« Dok Théâtre de Complicité biva prihvačeno od establišmenta koga je toliko dugo hteo da poremeti (njihovu sledeču predstavu ponovo je naručio Royal National Theatre), buntovništvo ipak nastavlja da živi. To ima veze sa temama, ali takode nastaje i iz samog stila. Njihov rad ostaje uravnotežen izmedu otvorene bliskosti koja uvlači gledaoce i imaginacije same publike - i žestokog otpora specifično britanskog videnja pozorišta koje je Mcßurneya još na njegovom početku i navelo da se bavi komedijom, »Postoji trenutak u Zimskoj bajci kada Leoni vidi Poliksena suviše blizu svoje žene, i kaže >Vatreno, odveč vatrenob«, nastavlja Mcßurney. »Kad sam u Australiji izgovorio tu repliku, začuo se grohotni smeh prepoznavanja - ljubomore. Kao da ste culi ljude da kažu >Ha - on je ljubomoranb Kad smo komad prikazivali prvi put u Londonu, rekao sam >Vatreno, odveč vatrenob, a iz publike me preplavio nemi talas koji je govorio: >A kako češ izgoviriti sledeči stih?<« ■ The Sunday Times, 20. februar 1994, Tom Morris

VREME SELJAKA Preteklih nekoliko godina nista nas nije taira obodrilo kao sazrevanje Théâtre de Complicité. Njihov rani rad, i pored bravurozne domišljatosti, cesto je imao svojstva prikazivanja sopstvenih veština. Medutim, prvo u The Street of Crocodiles, a sada u The Three Lives of Lucie Cabrol