Borba, May 21, 1994, page 22

· Čini mi se

· ku...* stoji i- Ova fi „sam se osećao: Ker tuđinac, onako kako.ću se · kasnije u životu:često:osećati“. Osećate li se i

"сеп Ме: 10 -пу

ski.

naseg porekla

4 а: neko ропоиг „igra“ moje detinjstvo; na ly slici iz Bosne, žena trči putem, za ruku drži jedno dele, U naručju drugo... Ja sam ponovo bio ono dete koje drži za ruku -

Snežana: Bogavac:

- 8 nemačkoj izdavačkoj: kući „Hanzer“ up· “ravo je izašla zbirka poezije američkog pisca Čarlsa Simiča „Knjiga o bogovima i đavolima”. Knjiga sadrži + pesme iz Simićeve knjige „HoteFinsomnia“ izdate u SAD 1992. kad je dobio Pulicerovu nagradu. U nekoliko nemačkih gradova je pesnik, rođen 1938. u Beofradu, odžao- književne večeri Lepo je

"slušati. kako Simiću, koji „slika i svira” na en-

gleskom, ponekad probiie pomslo ne siovenskog, već beogradskog akcenta. Pišući o slikama koje preovlađavaju Simi-

- ćevom poezijom, njEgov nemački prevodilac,

pesnik Hans Magnus Enc er piše: Jesu

-li to metafore ili jednostavna zapažanja? Up- тама: и tome se-ova poezija. razlikuje od DOp--poezije-i lirike:svakodnevicer koje: su jedno . - vreme: bile moda-cd: Berlina do San Francis- ka; u Simićevoj poeziji obično se istovremeno: ~ "ukazuje i kao:taianstveno?: ~ =

ТЕ сабета зветавата ко езеји „Ма робећ| Е : „JU međuvremenu

današ poneltad-tako?:

. • — To. sam mislio više filozofski, onako ; = како зе pesnik, umetnik. može osećati tudđin-

„Ne;-to ni 'bilo-rečeno. nimalo lično. Ja se osećam strasno:dobro u Americi, to:je moja zemlja; moja kuć&. Ali, kad se izađe iz tog običnog života, kad se razmisli na drugi način, onda mi izgleda da je pesnik, posebno u dvadesetom veku; svuda emigrant, da ne spada nikuda.

Posle 40 godina u SAD, neobično je da je Vaš srpski i dalje snažan, da ne zvuči starin-

_— Kada sam počinjao da pišem, mislio sam uglavnom na:·srpskom. Sećam se da sam ponekad, pišući na engleskom, zastao jer mi

je srpska reč iskočila prva ili mi se dopadala

više. Bilo mi je idealno đa pišem na dva jezi-. ka, poneki: stih na engleskom, poneki na srpskom. To je odavno prestalo, dugo nisam: ni upotrebljavao srpski, izuzev u razgOVOrima sa majkom i ocem. Engieski je postao moj · jedini jezik. Nikada mi se više ne dogodi da je prva reč koja mi dođe srpska. Eto, to je jezik kojim sada govorim sa vama, kao uspomena na prošlost. : -

Vaše pesme ne mogu biti „američke“. Je li to spontano ili namerno odvajanje od iiterarne tradicije „redne zemlje“?

нетавиннииненниитамарниш или пива иннцееиЕее sru ui Drađan Velikić o

Knjaz Rjepnin, junak Romana o Londontu, odbija da drži predavanja o Staljinu. On bi radije da govori o lovu na medvede u Sibiru ili planinarenju na Kavkazu. Kao beli oficir, njemu je mrsko da dodaje svoju grančicu na 10maču gde bi da spale Staljina. Crnjanski varira taj motiv — ncpristajanje Rjepnina da kao klovn prihvati kurentnu temu i zabavlja dokonu englesku gospođu. Naravno, to i Egnlezi i ruski emigranti u. Londonu tumače kao naklonost prema boljševicima. Rjepnin ostaje izolovan u svojoj gordosti, i tragično okončava život.

Koju godinu ranije, tokom Drugog svetskog rata, Nabokov u Americi Zalud objašnjava prirodu Staljinovog režima, ali u tom času Sovjeti su saveznici, i malo koga zanima priča jednog tada prilično nepoznatog ruskog pisca.

Raspad Jugoslavije ponudio je kurentne teme, i naravno, u velikoj meri ograničio „lov na medvede u Sibiru“ ili „planinarenje na Kavkazu“. Sve što sc ne može naslikati u dve boje smatra se nezanimljivim. Od „vlasnika“ ličnog stava traži se, kako u domovini tako i na Zapadu, da zbog efekta retušira plod svoje intime, što onda više i nije mišljenje, već trgovina.

— Bilo je ipak,spontano, toliko sam čitao engleske i američke pesnike, iako je na mene uticala i evropska poezija. I, možda se to ne

primećuje u mojim pesmama, ali ima pisaca

iz Jugoslavije koji su mi dosta značili. Recimo, kada sam se sreo sa poezijom Vaska Pope, bilo je i njegovog uticaja na mene. Zatim, sigurno ie ostalo nešto i od uticaja mnogih јиgoslovenskih pesnika u čiju sam dušu ušao prevođenjem. Ali, na isti način govorim i o drugim evropskim poezijama. Američka роеzija za mene jeste najvažnija i to je 40810 5а5vim spontano. -

U vašim pesmama je mnogo vraćanja na rat. Kako se čitaju danas, dok na prostorima nekadašnje Jugoslavije besne ratovi?

— Ja sam rođen neposredno pred rat, moje sećanje počinje bombardovanjem Beog-

· rada 6. aprila kada je.bomba „okinula” u susednu kuću, a ja izleteo sa kreveta od detona-”

cije... Kad se rat završio, igrao sam se na ulici i utrčao u kujnu da pijem na brzinu-vode. Iz

"sobe su mi doviknuli da je rat gotov, a ja sam · kazao „Uh, sad će da bude dosadno“.

Rat me ie nekako pratio. Kađ sam sa 16

godina došao u Ameriku, počeo je Koreanski. _ rat, 1958. bila je kriza u Libanu i Ajzenhauer

je tamo poslao marince. Sećam se da su me u novinama gde sam tada radio zavitlavali pitanjem idem li u Liban. Bio sam u vojsci od 1961. od 1963. a do 1967. rezervista. Kad je počeo Vijetnamski rat i kad su krenuli da uzimaju ljude iz rezerve, bio sam u stalnom strahu, pitao se da li da bilo šta planiram u životu ili da se spremam za rat. Potom je moj brat otišao u vojsku, bio je u Sajgonu, pa smo se brinuli za njega... Ceo život mi je nekako bio prožet posredno ratom.

Beogradska kulturna „čaršija“ uvek je volela.da se divi „našima“ koji su negde po svetu ispeli. Vi niste spadali u grupu ih miljenika, Vaše knjige, prevođene širom sveta, vaše nagrade posmatrali su dosta nezainteresovano... — Neke je sigurno zbunjivalo što se nisam nimalo trudio da tamo ostavim utisak uspešnog. Za četrdeset godina sam ti Beogradu bio dva puta, nisam insistirao da budem više prevođen... Kada sam tamo bio 1982. video sam da ima iskušenja u koje je taj režim, sa svojim kulturnim „odeljenjem“, nteo da me stavi. To mi se, razumljivo, dešavalo i u Americi nekoliko puta. Ali, ono Što se meni nikada nije sviđalo ne samo u Beogradu, nego u svim istočnoevropskim sistemima, jeste

Profiter

Pucanje jugoslovenskog prostora poslužio jc niščima duhom da se nađu u ulogarna „umnih glava“ na svim područjima bivše Jugoslavije. Profiterstvo se najlakše ostvaruje ustima punim patriotizma i ljubavi premia naciji, jer tada i jalovi nalaze tržište. Druga je stvar što je samo delo merodavno, ali to ostaje za neka normalna vremena. Međutim, đubrište je toliko isprevrtano da će zapara da potraje godinama.

Veoma je važno shvatiti da je bliskost po senzibilitetu jača od političke pripadnosti. Prostaštvo kao pogled na svet izjednačava demokratu, socijalistu ili radikala, a to jeste problem naše političke scene. Priču prostaka nadograđuju intelektualci kojima moral nije jača strana, i ukoliko im neko garantuje mir profesije, obaviće i po neku, „Коmandonsku“ akciju. To su intelektualci „specijalne namene“, a drže se u koralu daleko do glavnog ranča gde obitavaju jurodiva grla — vladajuće ergele.

A лов

„patriota“

Čarls Simić, američki pesnik 4

da uvek na neki način hoće da te potkupe, da učine da postaneš „njihov čovek“, spremni su

da ti daju obećanja, da ti čine usluge... Мепеje to uvek neopisivo plašilo, taj nasrtljivi stil

mi se nikada nije sviđao. Mislim da pisci tre-:

ba strašno da beže i od političara i od drugih:: pisaca koji su vezani za politiku i političare:-

.:. Moja generacije pesnika u Americi je strašno mrzela sve te hijerarhijske norme, strašno smo vređali „matorce“ i nikada nismo trpeli to ulizivanje. U Beogradu mi je to izgledalo još gore. Uvek pobegnem od straha od takvog sveta. Najzad, ja sam američki pi-

sac. Čak ni onu formulaciju „Yugoslav-Ame-”

rican” nisam koristio, jer mi nekako nije ništa značila.

Pre ovog razgovora rekli ste i da vam sve što se događa u Jugoslaviji povremeno izgieda kao „putovanje u prošlost“. es

— Da, puno puta mi se učini kao da neko sada ponovo „igra“ moje detinjstvo. Tako sam na televiziji, pre oko godinu dana video sliku iz Bosne — žena trči putem, za ruku drži jedno i u naručju nosi drugo dete. Grupa novi-

nara, u dva džipa, prolazi pored:nje i pitajuje -

gde trči, a žena samo panično viče da je Osta– ve na miru, da je ništa ne pitaju. Ta me ie slika pogodila — poslednjih dana rata stalno

_ smo od nekoga bežali, ja sam bio onaj kojeg

žena drži za ruku... Čovek se oseti strašrio, strašno umoran kad takvu jednu sliku, koju je doživeo pre nekoliko decenija, ponovo. vidi. Pitam se da li neko uopšte vidi veličinu zla napravljenog u toj zemlji. Ljudi na Zapadu koji su zgroženi tim slikama, nisu samo pod nekakvom propagandom. Naravno, nije ni njima ispričana cela priča, ali pucanie na gradove, strahote koje se čine — bojim se da mnogi to ipak nisu shvatili. Bojim se da sc malo njih pita u Beogradu kako bi bilo kada

iz Troje

| „evropejaca“

Zakon spojenih sudova kadtad će „izmiriti“ današnje „patriote“ u zemlji i njihove navodne oponente rasute po svetu, maskirane tankom glazurom „evropejstva“, a zapravo obe navodno zaraćene strane rade na tome da se sa gramofona ne skida njihova ploča, jer su pripadnici istog senzibiliteta, pa i ' kada „ratuju“, rade jedni za druge. Oni koji su pali na Osmoj sednici i sada glume emigrante, pišu romane O srpskom Staljinu, veoma brzo će se izmiriti sa „patriotama“ u zemlji i na prvoj roštiljadi grliti se i trampiti svako svoju robu, jer pripadaju istoj mentalnoj matrici. A Zapad je nezainteresovan, pa svaki konvertit sa ovih prostora može da glumi Rudžija.

Ne sumnjam da će i oni opredeljeni za pravoslavlje u određenom času rado krenuti na Zapad, ali pre toga valja posisati fondovc srpstva, uzeti još koji prilog Srba iz sveta, naravno, od oka, bez priznanice.

_ ali, kako reče Gombrovič, takve teme

поен а У E; }

bi se namestio neko na Avali i rasturao Beograd. Pa mora da ima još mnogo onih koji se kao i ja sećaju savezničkog bombardovanja Beograda, u kojem su oni kobajagi gađali samo važne objekte, a pogađali samo nedužni Svet.

Vaš nemački prevodilac Hans Magnss

Encensberger imz krajnje sumornu sliku ovog veka i smatra da se čitav svet nalazi u

| | 3 || . i ; + 3.

| ir

ore

састава

па cerr m

Ver бре sy

stanju svojevrsnog građanskog: rata — n Balkanu i u bišvem SSSR istrebliuaji зе паго- | di, u Los Anđelesu dešavaju se mećurasrti Su- |

Kobi, na nemačim ulicama fiku se „domaći“ i „tuđinci”... 5 — Takav utisak nesumnjivo nastaje zato

/

što danas imamo nešto što ranije nije bio sas-

tavni deo života — televiziju. Njujork je u 18. i 19. veku bio vaista razbojnički grad, u poređenju sa onim što je danas, bio je daieko gori.

Ili Londonom u 18. veku niste mogli da se Še-

tate slobodno kao danas. Nasilje je doskora bilo nevidljivo. Sećam se Emersonovih dnevnika. On bi posle pet godina u nekim boston-

skim novinama pročitao o pokolju u Indijii

zgražao se kako su ljudi surovi. To je bilo filozofsko razmatranje o ljudskom Беси, tada se nisu mogli odmah da vide leševi kao šio ih mi

danas vidimo istog dana kada se dese pokolji ~

u Bosni ili u Ruandi. Televizija je učinila da svako ima osećaj da je i sam sukrivac ako ne

viče, ako se ne buni protiv zla. Svi odjednom –

misle da nešto treba da preduzmu u Ruandi ili u Somaliji, jer imaju utisak da se nešto de-

šava u ovom trenutku, sada, pred njihovim ”

očima, dok jedu „čips“ ispred televizora. Ra-

nije je to zlo bilo apstraktno, shvatali smo да“

se desilo onda kada bi statistika već zaokruži-

la broj mrtvih i ranjenih na „praktične“, Ook-_ rugle cifre. Na drugoj strani mogućnost da”

mi, kao pojedinci učinimo nešto ртону [05 zla ostala je ista, jednako mala.

Najopasniji po svaki sistem su Oni koji se u Trojanske konje ne daju pretvoriti. Na domaćem terenu već ie uveliko počelo timarenie ergele iz Troje, jer ovom režimu potrebna je i razbarušena mladost bez dosijea. Opet ćemo imati „disidente“ kojima će udbaši tipa Krcuna i Ratka Draževića biti idoli. U uslovima neimaštine i izolacije brzo će se i u mlađim generacijama pojaviti policijski antikomunisti, krtice ili sinovci, koji će =kritikovati“ vlast.

Ali; za razliku od prethodnih vremena, mi danas imamo koju stotinu hiljada mladih i obrazovnih na Zapadu i stekli su se uslovi stvaranja paralelne srpske kulture. To je ono čega se ovaj režim najviše plaši i sve će učiniti da iz evropskih enklava srpstva ne potekne neki novi model kulture. Pretendenti na buduće uloge ambasadora, oni u zemlji i oni u svetu, moraju se prvo dokazati. Dakle, evo zadataka za njih, ali i za „nezavisne“ novinare koji nose Činove, za one što navodno deluju iz „centra“, čiji je prevashodni zadatak rascentrirati svakoga ko ima delo, ko gradi autentičan svet, jer to je uvek najveća pretnja LAŽI koju sistem nudi.

Naravno, ovo je skliska tema, i samo smo malo zagrebali po površini,

postoje da bi od njih bežale dobro vaspitane tetke, ali ne i književnici. '

с [35 231 ваја | 73