Gledišta

strana te prošlosti. Zato njegov esej i dma neprigušeni prizvuk anahronionog lamentiranja za starom, davno mnrlom romantičarskom istoriografijom. Taj prizvuk potenciran je još i potpunim ignorisanjem rezultata srpske istoriografije za poslednjih dvadesetak godina. Najdalje u nenaučnom tumačenju istorijskih procesa otišao je u poslednje vreme književni ikrifcičar i esejist Branko Lazarević. U svom filozofsko-istorijskom eseju Lit i j a ist orije („Savremenik’', br. 10, 1967) on nam je saopštio niz starih, preživelih, a uz to i protivrečnih i metodoloških principa, tojih se do danas odrekla iole progresivnija naučna istorijska misao u čdtavom svetu. Ima u njegovim stavovima ideja razlioitog porekla i raznih filozofsko-metodoloških pravaca: od Heraklita do Hegela, od Fihtea do Ničea, od Đ. B. Vika do Edvarda Mejera, Špenglera i Tojnbija, od Voltera do Senjobosa i Karlajla. Reč je, dakle, o jeđnom eklektičarskom, nesamostalnom i neordginalnom shvatanju sveta i njegove istorije, u kome pojedine komponente i filozofije ipak preovlađuju i vidljivije su od ostalih. Lazarević smatra baš ovakvo eklektičarsko stanovište najbližim istini i čak samouvereno tvrdi da ne poštuje nijedan metodološki pravac, jer svi oni koji su se „napili vina ove ili one metodologije”, rekli su „zbogom istino”. •U osnovi Lazarevićevih shvatanja leži nekoliko davno poznatih i od savremene nauke uglavnom odbačenih pretpostavki. Prva od tih pretpostavki, koje se on čvrsto drži i koju varira na različite načine, jeste teza da istorijski razvoj nije jedan stalni progresivni proces, već je neprestano tapkanje i vrćenje ukrug ili spiralno. „Ogromna Htija i-storije kaže Lazarević tako nosi i menja svoje zastave, ripide, ikone, zapise i natpise, posrćući, zastajući, pa napred, pa natrag, pa u mestu tapkajući, i uvek po krugu koji nema ni početka ni kraja i u kome je svaka tačka i početak i kraj .(232). A kao što je celokupni život i celofcupna istorija samo jedno kruženje, tako su kruženje i pojedine njihove komponente, pojedini slojevi: ,Jedan ciklus su vere, drugi rase, treći klase, četvrti društvo, peti ekonomika, šesti politika, sedmi umetnost, osmi nauke i tome slično” (232). Sve te komponente i svi ti slojevi istorije okreću se ukrug kao nebeska tela nekakvog planetarnog sistema, a sve zajedno kreću se kao sistem u celini. Ovu osnovnu, špenglerovsku teoriju cikličnog kretanja istorije Lazarević je više puta ponovio n svom eseju. Na jednorn mestu on piše: Sfinks vremena posmatra, iz svoje pustinje, taj neprestani pohod koji nfr prestano kruži oko njega" (237); a na drugoon: „Ciklusi su to u kojima se kreće masa istorije, ciklusi, (krugovi koji su isti, i splralnog oblika” (244). Da bi ostao što 'dosledniji svome uzoru, Lazarević će od njega preuzeti i svoje drugo fundamentalno gledište da je istorija mnoštvo slučajnosti pK>ređanih jedna do drage i povezanih bez nekog naročitag reda i smisla. U ovom gledištu on se podudara d sa nekim dragim teoretičarima i istoričarima: na primer, Senjobosom od starijih i Riterom od savremenijih. U Lazarevićevoj interpretaciji ovaj stav polazi od pomenute premise da se Ijudsfci i draštvenii razvoj kreće

87

U ZNAKU PRE2IVELIH IDEJA I TEORIJA