Gledišta

kružnom linijom i da se istorija ponavlja, a da svaka tačka u tom krugu predstavlja jednu istorijsku slučajnost. Koliko istorijsko kretanje u svojim pojedinostima (u svojim tačkama) zavisi od slučajnosti, naš autor pokazuje na nekoliko primera: .J’otrebno je samo da u nekoj litiji glavnom vođi neka strela, kao Henriku 11, probije oko, pa da se litija odmah uputi drugim putem. Da je atentat na Hitlera uspeo, kakav bi obrt uzeo ovaj diluvijalni rat? Istorija je istorija i ekonomskih odnosa i još mnogo i mnogo drugih stvari i odnosa ona je jedan, kao i sve, čudesan kompleks, ali je ona i skup .slučajeva’ ” (236). Uz ovo kao dokazni materijal idu već banalni primeri o Kleopatrinom nosu, malariji Aleksandra Velikog („Drugačije bi izgledala istorija da malarija ne übi Aleksandra Velikog”) i Napoleonovoj bolesti. Sve to da bi se čitalac übedio kako ne treba da prihvati „evolucionistički Darvinov .slučaj’. Ni druge i druge razloge" (koje „druge razloge”, ne kaže se). Za Lazarevića čak je i „veliki čovek slučaj, a njegov genije je motor koji zuji kroz istoriju”. Time dolazimo na treću osnovnu pretpostavku Lazarevičeve filozofije istorije, pretpostavku o ulozi ličnosti, o odnosu pojedinca i mase d o mestu masa u istoriji. Stavovi koje je on u vezi s ovim pitanjima zauzeo potpuno su u duhu gledišta Tomasa Karlajla i Fridriha Ničea. Gotovo u samom početku eseja Lazarević ističe svoje osnovno filozofsko-istorijsko načelo: „Život je naš život tih elita, i ehte današnjice, kad ih ima, produžuju ga. Ceo put života je život tih ehta i kad one vode mase, život dejstvuje dobro, a kad njih one vode, on dejstvuje rđavo i, mesto da se razvija, zadržava se i vraća" (232). O kakvim je elitama reč? O ehtama vlasti, verskim elitama, vojnim takođe, ah, pre svega, objašnjava Lazarević, o elitama uma: ~Da njih nije, tok bi se zaustavio, voda bi se ustajala i nastao bi grobni mir i žabokrečina sa orkestrom žaba i melodijom od dva tona. Oni dijatonsku skalu istorije i čovečanstva drže u celom rasponu i udaraju u sve Ijudske žice. Bez njih, Ijudski bi se krug sužavao, čovečanstvo bi se vraćalo u primitivizam ih bi bilo u mrtvom miru, arterije istorije bi se zakrečile i imali bismo mir, ah ne mir kontemplacije, nego neki mir koji hči na groblje” (234). Ah kad govori o postojanju elita, Lazarević ima u vidu duge vremenske periode; u kraćim razdobljima, u razdobljima jedne generacije ili jednog Ijudskog veka, može se govoritd samo o vodećim pojedincima, koji vode, reguhšu i usmeravaju istorijsko kretanje, koji zapravo grade samu is.toriju. ~I za sve to vreme na maršu kroz istoriju, uvek je na čelu jedan čelnik. Ljudska masa ne može bez vođe iza koga nosi zastave. Istorija je bezmalo istorija tih ,putovođa’ i te mase su njegova hrana... Oni su ti u kojima se kanahše zlo i dobro, i svi ostah binomi Ijudski, i oni su ti koji navodnjavaju Ijudska polja i pustinje. Ti primerci su primeri kojima se dzražava i sa i po kojima ide Ijudsko društvo čak i kad misli da je taj primerak inkamacija njega samog... I to je tajna vođe; vođe-anđela, vođe-demona, vođe-čuda, vođe-čudovišta, vođeslepčovođe;, i tako je to od oca i starešine zadruge do voj-

88

CEDOMIR POPOV