Gledišta

skovođe i do Boga. Kolo igra po taktu kolovođe, i orkestar izvodi skofoniju pod palicom dirigenta. Duh vođe vlada duhom mase”. Vođe su, dakle u istoriji sve, mase su ništa (ili njihova su „hrana”), vođe su subjekti, a mase objekti istorije. A tako je to otkad je sveta i veka. ~I tako je od atoma do demokratije. I u samoj demokratiji vođstvo je kratija a ne demos ...” (241 —242). Kako što se vidi, prema Larareviću, svim putevima kojima se Jjudska povorka kreće kroz istoriju, kreću se, u stvari, samo vođe, dok se bezoblična masa tegh i povija za njima. Jer, kretanje masa samo od vođa zavisi: ,JPravac je čas jedan, čas drugi, čas treći i dalje prema tome kakav je vođ koji ih vodi” (248). U tom smislu, na razn'im stranicama i u različitim varijantama, meditira Lazarević o vođi čiji je genije „motor koji zuji kroz istoriju”. Prihčnu zbrku načinio je Branko Lazarevič tragajući za pokretačkim snagama istorijskog kretanja (onog ukrug i spiralno). Iz prethodnog stava jasno je da su glavni pokretači istorije genijalni pojedinci vođi masa. Ali pitanje je šta te velikane nagoni na određenu akciju? Na jednom mestu Lazarević kaže da je taj glavni ipokretač usud, koji je udesio ~da se ništa dva puta na isti način ne ponovi”. (~2ivot je, ipak, Heraklitova reka”, vajka se Lazarevič str. 235.) Ali samo dve stranice docnije zaključak će bitd 'drugi, vulgarnomaterijaldstićki: „Jer šta je to što sve to kreće? Je h to zakon polariteta, supmtnostl, koji fcreče i druge pojave na zemlji i po svetu? Sigumo je da je i on tu i, sem njega, i samoodržanje, i presvetli egoizam, i održanje vrste. Ima još i drugih uslova i razloga, ali ovi su glavne opruge. One su taj ,životni dah’ koji funkcioniše i kreće taj Ijudski pokret i taj hod ka nepoznatim ciljevima" (236). Iz ovih osnovnih razloga zakona polariteta, samoodržanja, presvetlog egoizma i održanja vrste u svetu se vode večite borbe i sudari: između čoveka i čoveka, čoveka i društva, između rasa, ideologija, vera, pohtičkih stranaka, klasa, država itd. „Zato su ratovi prirodne pojave, i zato ih dma više nego mira. I mirnije ništa drugo do primirje izraeđu dva rata” (238). Prema tome, konstatuje Lazarević, borba je zapravo osnovni pokretač istorije: „Borba, horba i borba je osnovna poluga i bdtni pokretač od atoma do Ijudskog društva, kroz svu faunu i flom i kroz svu silu i materiju” (238). Razrađujući ovu misao, Lazarević dolazi i do nekih neodrživih konkretnih rešenja: na primer, da se borba među klasama i politiokun gmpacijama u autokratskim režimi-ma obavezno pretvara u revoluciju, „dok se -u demokratskim ovo ne dešava”, jer se sve nekako reši kompromisom i međusobnim poravnanjem zavađenih strana. Tako nam je Lazarević otkrio i svoje shvatanje o društvenim revolucijama: one su stvar i rezultat veće ili manje demokratičnostd političkih režima. Na kraju k-rajeva, Lazarević je opet promenio mišljenje o osnovnim polugama istorijskog kretanja, pa ih je pronašao u Ijudskom duhu. U tom smislu on piše na jednom mestu: „Sve je to (kretanje), pak, ograničeno, jer je ograničen i Ijudski duh, pokretač svih tih snaga", misleči pri tom na istorijske snage.

89

n ZNAKU PREŽIVELIH IDEJA I TEORIJA