Gledišta

udžbenioima možemo naći nečuvene jezičke i pojmovne skaradnosti, što je za udžbenik (i za svako objavljeno delo) nezamislivo s obzirom na njegovu pedagošku funkciju. Ako bi se kritika i pojavila, autor bi sa olimpske visine hladno objavio drugo izdanje, ne osvrćući se na tamo neka piskaranja malicioznih kritizera. Po pravilu, štampane stvari se ne proprate odgovarajućom kritikom a prikazi knjiga se najčešće svode na prepričavanje sadržaja ili ukazivanje pohvala autoru. S druge strane, ako se i pojavi loša kiitdka u štampi, o njoj se najčešće govori u kuloarima, jer naša naučna sredina ne želi da se „potresa” javnim raspravljanjem o „osetljivim” pitanjima. Na taj način se i naučna recenzija uspavljuje pred malom mogućnošću osude javnosti. Najbolji dokaz za ovo tvrđenje je i činjenica da je udžbenik dra Kostića zabranjen kao udžbenik tek nakon kritike inostranog toitičara (ne bih želeo da povemjem da je toj kritici usledio i neki politički pritisak), koji se uglavnom zadržao na kritici nekih ipolitičkih stavova autora. Znači, naučna kritika nije bila dovoljna, a to je žalosna činjenica. Sigumo je da je Komisija, koja je sada zabranila ovaj udžbenik, morala nakon oštre kritike u našoj naučnoj javnosti, preduzeti korake da se ponovo recenzira taj udžbenik i da tek nakon te nove recenzije donese odluku. Dakle, ne zabranu nakon negativne kritike u zemlji i inostranstvu, već nakon nove recenzije pozvanih stručnjaka, s obzirom na to da kritika može biti negativna na različite načine, te se zbog nje same ne mora zabranjivati jedan udžbenik. Ovo je moje mišljenje, jer ima pojava da je javna kritika ukazivala i na plagijate u našoj naučnoj literaturi a da olgovome komisije nisu reagovale (čekajući, možđa, kritike iz inostranstva), što pokazuje dokle ide naše maiograđansko nezameranje. Zar treba naročito isticati kakav smisao imaju ovakvi odnosi za našu nauku? Zato neka nam fcnjiga dra Kostića bar pomogne da se krenu neke vode.

DR RADOSLAV STOJANOVIC