Gledišta

razgraničavanju poslova rukovođenja i samoupravljanja moraju imati u vidu, pre svega, ti ciljevi. Po mišljenju nekih diskutanata, domen odlućivanja direktora i drugih stručnih kadrova u radnoj organizaciji svodi se na poslovno-tehničku oblast, a podmčje samoupravnog odlučivanja su društveno-ekonomski o dn o s i. U podtekstu tih mišljenja je shvatanje da su tehničke odluke socijalno (i politički) „neutralne", da se o tome može odlučivati objektivno, racionalno, na osnovu naučnih metoda, i da svako ograničavanje slobode odlučivanja u toj oblasti, ako se samoupravljanjem nameće, ne samo smanjuje poslovno-tehničku efikasnost radne organizacije već i kompromituje samoupravljanje i omogućava zadovoljavanje zahteva udruženih radnika u pogledu porasta ličnih dohodaka (što je pretpostavka podizanja njihovog životnog standarda) i porasta fondova (što je, opet pretpostavka njihove ekonomske sigurnosti). Toj grupi shvatanja pridružuju se i oni koji ističu da „samoupravljanje nije samo sebi cilj”, da je to „sredstvo” da se ostvare ekonomski ciljevi, porast produktivnosti, viši standard itd., što je pretpostavka za ostvarivanje sacijalis tičkih odnosa u društvu. U ovom prilogu ima mnogo ideja sa kojima bi trebalo započeti dijalog. Ali, s obzirom na određenu veličinu osvrta, ukazaću samo na neke logičke posledice navedenih shvatanja. Pre svega, nije sasvim sigumo da se sve tehnološke odluke mogu tretirati kao socijalno „neutralne”. Kada bi to bilo tačno, razrešavanje protivrečnosti i nejasnoća u odnosu rukovođenja i upravljanja, pa i pitanje funkcije direktora, ne bi predstavljalo tako ozbiljan problem da se o njemu više od deset godina raspravlja. Kao što je D. Bilandžić istakao u svom radu, stručne (a to su tehnološke i ekonomsko-poslovne) odluke imaju određene Socijalno-ekonomske implikacije o kojima se mora samoupravno odlučivati. Apstraktno nije naročito teško (mada ni to nije do sada činjeno) razlučiti stručni i socijalno-vrednosni aspekt jedne odluke, ali zadatak nije u apstraktnom već u praktičnom, konkretnom diferenciranju tih aspekata, jer se tek tada uspostavljaju „čisti” odnosi među onima što odlučuju o stručnim i onima što odlučuju o socijalno-vrednosnim implikacijama neke odluke. Istraživanja u tom pravcu još nisu vršena; ako še uopšte takvo diferenciranje može izvršiti, ono mora biti zasnovano na iskustvu i nauci. Drugi problem nastaje u vezi sa shvatanjem da samoupravljanje nije samo sebi cilj, već sredstvo da bi se postigli drugi ciIjevi. Pretpostavimo da je pojam samoupravljanja jasno ) jednoznačno određen za one koji takva shvatanja zastupaju (što nije realna pretpostavka). Tretirati samoupravIjanje kao sredstvo znači prihvatiti i sledeće logičke irn plikacije: a) ako je samoupravljanje sredstvo, postavlja se zahtev da se ono jasno, jednoznačno i operacionalno, dakle, racionalno, odredi; b) potrebno je razmotriti efikasnost samoupravljanja s obzirom

106

SILVANO BOLCIC