Gledišta

na postavljene ciljeve (ciljevi su pretpostavlja se takođe jasno i jednoznačno određeni); c) pošto je cilj, po pravilu, važniji nego sredstvo, uvek je xnoguće postaviti pitanje: da li je izabrano sredstvo najefikasniji način da se dati cilj ostvari? Ako nije, trebalo bi izabrati druga sredstva da bi se ti ciljevi efika sn i j e ostvarili. Verovatno da zastupnici shvatanja da „samoupravljanje nije samo sebi cilj” polaze ili od određenog načina ostvarivanja samoupravljanja ili nemaju u vidu ovaj logički niz zaključaka koji se na osnovu takvog stava može izvesti. Radi izbegavanja eventualnog nesporazuma, potrebno je u vezi s ovim delom osvrta istaći da shvatanja koja su ovde analizirana nisu tako jasno istaknuta na Simpozijumu, naročito ne u objavljenim referatima, ali na osnovu nekih diskusija moglo se zaključiti da takvi stavovi postoje. Logička analiza tih shvatanja daje im veću „težinu”. Namera je takvog razmišljanja da istakne ideju da pod pritiskom praktičnog ostvarivanja samoupravnih odnosa mora doći do shvatanja koja u osnovi znače zahtev za redefinisanjem normativne koncepcije samoupravljanja u pravcu njenog operacionalnog i racionalnog „prevođenja” u sistem ostvarljivih i efikasnih odnosa u procesu privređivanja. Zaboravimo na trenutak logičke imphkacije navedenih shvatanja. Sasvdm je sigumo da su takva shvatanja rezultat traženja rešenja na liniji efikasnijeg samoupravljanja i efikasnijeg poslovanja u radnim organizacijama. Ideja o razgraničavanju poslova rukovođenja i poslova samoupravljanja stalno se javljala u referatima i u diskusiji na Simpoziju. To razgraničavanje je u izvesnoj meri i zakonski obezbeđeno. Potrebno je reći da je rukovođenje vođenje proizvodnih (radnih) procesa i upravljanje tim procesima pomoću posebnih savremenih metoda u okviru zacrtane samoupravne politike l2 ), ali to nije dovoljno. To je, čini se, opšteprihvaćeno mišljenje. Takvo rešenje je i suviše uopšteno da bi moglo služiti kao osnova za efikasno rukovođenje i efikasno samoupravljanje. Istovremeno, tumačenje zakonskih propisa, smatraju mnogi direktori, ograničava slobodu njihovog delovanja, pa je to, verovatno, dalo povoda J. Brekiću da istakne ideju da „direktor može uspešno igrati svoju ulogu u samoupravnim odnosima ako se deetatizira njegova funkcija” (podvukao S. B.). 13 ) Razgraničavanje domena odlučivanja dovodi do veće slobode ponašanja direktora i drugih članova rukovodnog tima, pa se s tim u vezi naglašava značaj jasnog definisanja od govomosti pojedinih aktera u donošenju odluka. Taj se problem, po mišljenju J. Brekića, rešava tako što svaka radna organizacija stvara svoj „poslovnik” „kodeks odgovomosti”. l4 ) M. Korošić je svojim radom 15 ) dao vrlo koristan doprinos defi-

l2 ) Tu ideju ističe J. Brekić u svom prilogu „Organizacioni aspekti funkcije direktora u samoupravnim odnosima”, nav. delo. str. 113—135. IS ) Vidi J. Brekić, nav. rad, str. 129. ") Vidi detaljnije, isto, str. 134. ,5 ) M. Korošić, „Funkcija direktora s obzirom na tržište i cijene", nav. delo, str. 171—190.

107

DIREKTOR U SAMOUPRAVNIM ODNOSIMA