Gledišta

ukazuje na izvore pogrešnili koncepcija o odgovomostl i, u tom sklopu, uloge direktora u samoupravnoj organizaciji. U praksi se često koristi sankcionisanje tamo gde bi trebaio, koristiti stimulisanje, i obratno. Prd tome se zaboravlja dajefunkcija sankcionisanja da obezbedi minimum integrativnog ponašanja, dok je stimuldsanje upereno na maksimiranje bilo koje aktivnost i. Ova ideja V. Rusa je istaknuta u ovom prikazu jer doprinosi osvetljavanju problema sa kojima se susreče samoupravno „zakonodavstvo”, što se vrlo jasno vidi u nerešenim problemima nadležnosti direktora i drugib rukovodećih kadrova u radnim organizacijama. Razmišljanja o problemima koji su vezani za određivanje nadležnosti direktora i odgovomosti pojedinib teia koja donose odluke sa različitim posledicama za članove jedne radne organizacije ukazuju na značaj poverenja kao osnove za efikasno odlučivanje u samoupravnoj organizaciji. Bez obzira na način određivanja i sadržaj nadležnosti direktora, njegova funkcija predstavlja jedan vid posrednog odlučiva nja, posrednog ostvarivanja volje radnog kolektiva, koji je nosilac „samoupravnog suvereniteta” u našim uslovima. Pretpostavka posrednog ostvarivanja vlastite volje (posredne demokratije) jeste poverenje u sistem posredne demokratije i nosioce posrednog odlučivanja. Sto je veće poverenje u organe radne organizacije da će donositi odluke u interesu ne samo apstraktno shvaćenog preduzeča već i radnib Ijudi u organizaciji, veći će biti njihov autoritet i nadležnosti u samoupravnom odlučivanju. Na relaciji direktor-organi samoupravljanja pitanje poverenja takođe postoji i ukoliko se zahtevi za ograničavanje nadležnosti bilo direktora bilo organa samoupravIjanja više ističu, utoliko više postoji nepoverenje u mogućnost ostvarivanja interesa organizacije (ili nekog dela organizacije) tim putem. U sadašnjim uslovima, funkcija direktora određena je dvostrukim poverenjem (ili nepoverenjem): dmštvene zajednice, koja zakonom određuje izvesna podmčja direktorovih prava, i radne organizacije, koja svojim samoupravnim aktima utvrđuje obaveze direktora prema radnoj organizaciji. Stalno prisutne tendencije institucionalnog ograničavanja nadležnosti direktora govore o stalnom nepoverenju u mogućnost ostvarivanja interesa radne organizacije i dmštvene zajednice dmgim metodima osim sankcionisanja ponašanja direktora i ostalih aktera u procesu odlučivanja. Pored V. Rusa, i dragi učesnici Simpozija su isticali da postojanje dva „sankcijska subjekta” (kako bi V. Rus rekao) otežava efikasno vršenje funkcije direktora i njeno samoupravno definisanje. Moj je utisak da se, pored nesumnjivog doprinosa ovog skupa praktičnom rešavanju problema efikasnog funkcionisanja samoupravne organizacije, najviše pažnje posvetilo omm aspektima direktorske funkcije gde je moguće prilagođav a n j e zahtevima samoupravne organizacije. Ukazujući

111

DIREKTOR U SAMOUPRAVNIM ODNOSIMA