Gledišta

živanje, koja će biti proveravana, i verifikovana doprineti nešto novo saznanju o pojavama koje se ispituju. Još je ozbiljnije pitanje: kako se autor koristi zaključivanjem na osnovu paralogizama, mešajući ga ili sa pretpostavkama ili sa zaključcima koji bi trebalo da proizađu iz istraživanja. Pokažimo to na tekstovima. Istina, autor priznaje da se na osnovu njegovog (i drugih) istraživanja mora zaključiti da su rezultati u razvijanju samoupravnih odnosa skromni; ali on dalje zaključuje: „Naši rezultati u tom pogledu su skromni; ali su perspektive velike, velike su mogućnosti koje pruža sistem samoupravnih odnosa” (str. 35). Očekuje se, dalje, da će autor pokazati iz čega on izvodi te velike perspektive, Međutim, on upomo ponavlja paralogizam petitio principii namesto argumentacije zaključka: „Naši rezultati u demonopolizaciji i dekoncentraciji društvenog uticaja su značajni, ali, ipak, skromni. Izgledi i perspektive su velike, j e rj e t o preduslov i rezultat samouprav-1 j a n ja" (kurziv moj str. 126; to isto se kaže i na str. 52, kada je u pitanju razvijanje inicijative). Autor se služi paralogizmom zamene teze i kada konstatuje da će se daljim razvitkom samoupravIjanja sve manje voditi računa o poreklu samoupravljača, a sve više o njegovim ličnim kvalitetima, jer ~u velikira industrijskim organizacijama teško i da se zna ko su zaposleni po nekadašnjoj političkoj pripadnosti" (str. 136). Misli li autor, prvo, da se samoupravljanje formira na principu velikih industrijskih organizacija i, dmgo, da li se u tim organizacijama doista lični kvaliteti pojedinaca cene na pnom mestu? Takve i slične dileme autor nam stalno postavlja i ostavlja nas da nagađamo šta se iza ovakvih paralogizama krije. Još jedna greška koju ne čini samo ovaj autor; zamena modela i stvarnosti. Kilibarda pokušava da pronikne u složenost ove naše stvarnosti otkrivajući izvesne suprotnosti i probleme, mada te suprotnosti, takođe, često bivaju šablonizovane. Ali pošto ne ulazi u dmštvene korene tih suprotnosti, a neće da ostavi utisak „nekonstruktivnog kritičara", Kilibarda nastoji da ponudi rešenja. Međutim, njegova rešenja se sastoje u tome što mesto stvarnih, konkretnih oblika i puteva u stvarnosti, za koju je delimično pokazao koliko je složena i komplikovana, on nudi pravolinijske modele, koji ni kao modeli nisu jasno definisani. Zato se u zaključcima vraća na polaznu tačku: izlaz vidi u samoupravljanju, koje

118

DS. zaga pesićgolubovic