Gledišta

muke „predistorije Ijudskoga d.ruštva", klasne epohe, i olakšati porođajne bolove istorije čovečnog sveta, modemog besklasnog društva. A Marksova učenja o višku vrednosti d profitu, robi, novcu, kajpitalu i zemljišnoj renti, svojini, državi, klasama i birokratiji, diktaturi proletarijata, asocijaciji slobodnih proizvođača i dr., kao i celokupna revolucionama društveno-politička delatnost, u biti su izvanredni poduhvati u rešavanju tog jedinstvenog zadatka: menjanja klasnog u besklasno dmštvo. Najznačajniji tekstovd i „mladog” i „starog” Marksa, već od doktorske disertacije, traže ili imaju tu osnovnu orijentaciju, iako su u njima prisutne i neke disonantnosti koje je u svojim teorijski najjačim stavovima prevazišao sam Marks: tako, npr., neki pasaži ranih radova imaju zaista i eshatološke dimenzije i profetsku intonaciju, jer još samo naslućivani i željeni cilj koncipiraju i suviše radikalno, a put do njega, -sasvim nerasvetljen, postavljaju kao na izgled jedinstveno korenit kratkotrajan poduhvat ili, čak, i kao akt nadnaravnog nadahnuća klase odabranih 21 ); ali drugi teorijski fundamentalniji takođe rani tekstovi, kao i svi kasniji i celina dela, obuzdavaju razbuktalu maštu mladoga genija, pa pravo carstvo slobode više ne postuliraju kao definitivno rešenje svih sukoba između čoveka i prirode, individue i rođa, čoveka i čoveka, egzistencije i suštine, opredmećivanja i samopotvrđivanja, slobode i nužnosti već postavljaju samo kao bitnu sfem u integritetu celine društvenih odnosa, koja se i u besklasnom društvu može graditi samo na racionalnom uređenju „carstva nužnosti”, neophodnoj razmeni materije između društva i prirode u optimalno Ijudski reguhsanoj proizvodnji materijalnih dobara; put do njega lizgrubi nadnaravne crte i postade jedan „vrlo surov i opširan proces” teških i složenih klasnih i drugih socijalnih borbi najprogresivnijih društvenih snaga čiji je realni nosilac istorijski nužno osnovni proizvođač savremenog društva radnička klasa, proletarijat 22 ). Ovim se, naravno, ne iscrpljuje teorijski domet Marksovog dela. Mi smo, naime, samo pokušali da u bitnom rezimiramo najopštije i konstitutivne i regulativne ideje njegovog opusa. Imajući stalno u vidu suštinski osnovnu Marksovu intenciju praktičnog revolucionamog menjanja sveta i njegovu društveno-političku delatnost, polazeći od ovih ideja u svetlosti savremenog iskustva, mi bismo Marksov marksizam odredili kao samosvest čovečanstva o smislu i toku istorije i revolucionarni poduhvat na obuz d a van j u-reguldran j u - menjanju - usmeravanjuovoga tokana izgradnju besklasnog društva. Kao duhovna kvintensenca marksizma, Marksova filozofija je opšta teoriia čoveka-prakse-sveta, nepoštedna kritika bitnih oblika otuđenja i humanistička vizija zaista čovečnog društva.

!1 ) Vid.: Marx—Engels, Rani radovi, op. cit., str. 242 , 243 , 95. i dr. Cf. sa prethodnom fusnotom: Marx—Engels, Rani radovi, op. cit., str. 252, 358; 260, 360—61 i dr. Vid.: K. Marx, Kapi t a I, „Kul. tura" 1948, tom 111 (latinica), str. 756; zatim Marksove i Engelsove radove u koiima govore o klasama, proletariiatu, partiiama. revoluciji, diktaturi proletanjata i sl. f kao i Lenjinova dela o istim problemima.

70

£DRAVKO MUNISIC