Gledišta

mnoge dmge filozofske discipline, kao što su logika, ontologija itd.; najzad, kad se već nameće kao specifična orijentacija, zar nije red da socijalno-politička filozofija eksplicira svoj stav prema sociologiji i da dokaže da se ne događa jedan obrnuti proces: nekada je sociologija morala da se razgraniči od filozofije i da dokaže potrebu svoje samostalnosti, a sad bi, zahvaljujući ovoj orijentaciji, filozofija mogla da dokazuje potrebu samostalnog razvitka da ne bi došlo do poistovećivanja sa sociologijom i svođenja na nju? lako ovo poslednje kod nas u literaturi nije obrađeno, nema razloga verovati da ono takvu obradu ne zaslužuje. Ja mislim da socijalno-politička filozofija u odnosu na draštvene nauke ima opravdanja da postoji u istom onom smislu u kom, npr., u odnosu na fiziku d hemiju, imaju opravdanja da postoje filozofija (gnoseologija, logika i ontologija) fizike i hemije. Na taj način, socijalno-politička filozofija ne bi bila vrsta filozofije i filozofiranja, već bi mogla da se konstituiše kao metateorija, gnoseologija i logika (metodologija) društvenih nauka, a po svojoj biti može se tretirati kao još jedan rezultat interakcije filozofije i posebnih nauka, ovog puta draštvenih nauka. Dr Aleksandar Kron govori o „dvema vrstama filozofije” i o sve većem antagonizmu među njima o filozofiji koja se bavi problemima „vezanim za Ijudsko saznanje i za opisivanje načina na koji se to saznanje stiče” i o filozofiji koja se bavi proučavanjem „egzistencijalnih ili temeljnih problema čoveka”. Prema dr P. Vranickom, koji usvaja ovu podelu, antagonizam navedenih vrsta ne može se sa vremenom üblažiti. On će biti još veći. Za razliku od ovih mišljenja, smatram da taj „antagonizam” ne samo da ne može biti veći već je i tuđ prirodi predmeta i sadržaja filozofije i da nastaje (privremeno) kod filozofa koji su i suviše usmerili svoju pažnju samo na jeđan pređmet, na jednu oblast sveta, a ispustili su analizu dubljih parametara, to jest nisu krenuli dalje u analizu predmeta filozofije i njenog odnosa prema celokupnom ostalom Ijudskom saznanju. Kad ovo kažem, polazim od nesumnjive činjenice jedinstva trl elementa, koja postoje svuda gde postoji čovek: sve što znamo, želimo i činimo jeste proizvod pojedinačnog (mnoštva pojedinačnog), opšteg (mnoštva opšteg i najopštijeg) i čoveka sa njegovim dostignutim teorijsko-praktičnim nivoom. Ovo trojno jedinstvo čini nemogućim razdvajanje posebno-naučnog, filozofskog i antropološkog, ali omogućava razlikovanje posebnih nauka, filozofije i antropologije, zavisno od toga da li se iz navedenog jedinstva objašnjava najopštije (tad nastaje filozofija), ili sam čovek i njegov razvitak (antropologija), ili, pak, ovo ili ono pojedinačno i posebno (u kom se slučaju, ako se teži ka objašnjavanju celih oblasti i pojava u njima, razvijaju posebne nauke). Iz ovoga bi proizlazilo da subjekt-objekt relacija i odnos svesti i bića nisu samo predmet filozofije, već je predmet (i još više će to postati) i posebnih nauka, a da je filozofiji preostalo da objasni samo najopštiju stranu pomenutih relacija, a

74

DR MIHAILO KIKOLIC