Gledišta

U našoj javnosti se uvrežilo apsurdno shvatanje, po Kome se pod angažovanjem filozofa ili filozofskim angažovanjem razrnne sve ono što neko ko je inače filozof (tj. onaj za koga se po konvencionalnim društvenim merilima smatra da je filozof) čini i javno izražava. Sve ono što onaj koga smatraju filozofom čini i javno izražava nije stanovište filozofije, jer se može desiti da taj neko zastupa određene uže interese svoje profesionalne društvene grupe, ili čak i klase ili nacije, dakle, jedno parcijalno stanovište. Drugim rečima, treba najpre svojom duhovnom strukturom, intelektualnom snagom i moralnim samoodricanjem osvojiti filozofsko stanovište, pa će tek posle toga ono što taj zaista pravi filozof čini i javno izražava biti i stanovište filozofije. Prema tome ono što sam malo čas rekao, naime, da se mora praviti razlika između angažovanja filozofa kao filozofa sjedne strane i njegovog angažovanja kao građanina, kao pripadnika jedne profesionalne društvene grupe, svodi se na razlikovanje između pravog i nepravog filozofa. Na žalost, ne postoji nikakav znak raspoznavanja niti praviio koje bi u tome bilo od pomoći. Može se reći samo toliko da pravi filozof ne mora biti onaj koji je stekao diplomu filozofije ili onaj koji takve diplome daje, a ne može biti ni onaj koji je spao na to da (privatno i plašljivo ili javno i bezobzimo) zastupa neko parcijalno stanovište, tj. stanovište jedne profesionalne dmštvene grupe, jedne partije, jedne klase ili jedne nacije. Pravi filozof je onaj koji je stvamo (a ne samo na rečima) zauzeo opšteljudsko univerzalno stanovište, i to ono opšteljudsko univerzalno stanovište koje je on svojim intelektualnim snagama samostalno izgradio a sebe svojim moralnim samoodricanjem osposobio da ga uvek i svuda zastupa. Samo u tom slučaju može se sve ono što on čini i javno izražava okvalifikovati kao stanovište filozofije, ali, razume se, kao stano■vište jedne određene filozofije tog d tog filozofa. Potrebno je da proteknu duge godine rada i stvaralaštva da bi se nečije delovanje pokazalo i priznalo kao delovanje zaista pravog filozofa. U našoj sredini, u kojoj su poljuljana merila procenjivanja na mnogim pa i na ovom podmčju, bili su prihvatani otvoreni apologeti socijalnih i nacionalnih mitova, a poslednjih godina postaju priznati oni „radikalni kritičari” koji „radikalno kritikuju” samo do one tačke koja im omogućuje da postanu popularni u javnosti. Na osnovu ovoga što sam rekao jasno proizlazi da filozof ne može imati ni „utopijski”, ni „zbiljski”, ni „filozofski”, niti kakav dragi model dmštva ili neku socijalnu doktrinu, u ime koje će sve ono što se s tim modelom i doktrinom ne slaže kritikovati bilo strasno i bezobzimo, bilo smireno i promišljeno. Isto tako, ja sam daleko od toga da podržavam onaj način angažovanja filozofa, za koji se zalaže i koji ostvamje Sartr, zato što je taj način angažovanja filozofski irelevantan, a politički neefikasan. Sa moralnog stanovišta bilo bi mnogo ispravnije a sa političkog stanovišta mnogo efikasnije kad bi Sartr (a i svi oni koji se u tome ugledaju na njega) osnovao jednu političku partiju i pomoću nje ostvarivao svoj program. Ali on ne želi ni da

79

O KARAKTERU SVAGDASNJEG ANGAŽOVANJA FILOZOFA