Gledišta

čak, u redovima istoričara amatera i diletanata, istoričara iz hobija ili trenutne radoznalosti, istoričara iz određenog kratkoročnog interesa, uglavnom se rđavo misli i sudi, njihove naučne metode se ignorišu ili potcenjuju, a uglavnom ne poznaju. Većina onih, međutim, koji se prema složenim problemima prošlosti ponašaju nonšalantno, koji nipodaštavaju istorijsku nauku, koji preziru mukotrpna i sporohodna arhivska dstraživanja, veoma je pretenciozna kad se sama poduhvati istorijske materije i kad joj se prohte da 0 prošlosti sudi i prosuđuje, da istoriji pravdu deli. Ove, možda, prejake i gorke reči, ovo, možda, i profesionalno preosetljivo reagovanje na j>ojave i slabosti kojima vrvi sve veći broj napisa o istoriografskim temama, objavljenih u najrazličitijim publikadjama od ozbiljne književne peiiodike, do tzv. žute štampe neposredno su inspirisani nekim Hteramo-esejističkim improvizacijama na koje se poslednjih meseci, i godina, moglo naići u našim poznatim književnim časopisima i pubhkacijama. Mi, naravno, ne mislkno da su 'književni eseji o prošlosti suvišni i unapred osuđeni na neuspeh; mislimo, naprotiv, da, zahvaljujući svojim estetskim vrednostima, mogu imati koristi za duhovni 1 kultumi razvoj ove sredine čak i kad su obeleženi nekim osobenostima koje se, sa strogo naučnog stanovišta, mo raju ceniti kao nesumnjivi nedostaci i promašaji. Mislimo, dakle, da je to literatura koja ponekad, i kad nije na najvišem naučnom nivou, može biti pozitivan faktor u obrazovanju i vaspitavanju Ijudi, što se, svakako, ne može reči za često pogubno lošu feljtonistiku i štetnu, polupismenu publicistifcu, koje je sve \dše i na stranicama dne\mih i nedeljnih listova, kao d u posebnim knjigama i edicijama. I pored toga, iili upravo zbog toga, u ovoj belešci biće reči samo o nekim od onih napisa koji se, zbog određenih hteramih kvahteta, mogu smatrati, u izvesnom smislu, ozbiljnijom i značajnijom kultumom tvorevinom. Neče, pafc, biti reči o feljtonistici koja, u najboljem slučaju, ne može ni na koga negativno delovati; neće biti reči ni o neuMm i amaterskim hroničarskim obradama najnovije prošlosti, koje će, sem lepih i časnih izuzetaka, predstavljati pre teret nego pomoć budućim istraživačima; neće, najzad, biti govora ni o pseudonaučnim kritikama koje pokušavaju da naučnoj i stmčnoj hteratuii nature, kao naučna rešenja, pragmatično-pohtičke fraze ili dogmatske sheme, upotrebljavane još na davnim frontovskim sastancima. Ozbiljniji povod za nas su tekstovi eminentnih pisaca, hčnosti s književnom i intelektualnom reputadjom, čiji se radovi dočekuju s interesovanjem i respektom, čiji je, prema tome, uticaj na ovu sredinu nesumnjiv i trajan. Ukoliko su to ugledniji stvaraoci, utohko je neugodniji susret s njihovim plitkim improvizacijama, ili s preživelim i u naučnom svetu već odbačenim idejama, koje zastupaju na stranicama poznatih listova i časopisa. Miroslav Krleža je jedan od onih naših književnih velikana koji su objavili veliki broj izvrsndh knjdževnih eseja na teme

82

CEDOMIR POPOV