Gledišta

~Za volju političkog i kultumog jedlnstva, zbog dalekovidne utilitaristioke perspektive bratstva s ostaiim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smicmost samozatajna koju je mogao da nadahne samo bezazleni idealizam bez ikakvih skrivenih misli ili kombinacija. Ovaj romantični gest kod susjeda, međutim, nije naišao ni na kakvo kongenijalno razumijevanje. Kao što je poznato, odmah, takoreći istog trenutka, javio se odlučan i kompaktan otpor kod svih Slovenaca i kod svih Srba. Sve što se govorilo i pisalo o ilirskoj ideji Lzvan hrvatske sfere, kretalo se u znaku nepomirljive i postojano sve glasnije i sve beskompromisnije negacije" (131). U istom smislu pisao je Krleža i o držanju Bugara prema jugoslovenskoj ideji. Ostavljajući po strani neprihvatljivo generalisanje pojave otpora prema zahtevima iliraca, kojim se, u stvari, potpuno negira postojanje jugoslovenske ideje i jugoslovenske misli i izvan ,dirvatske sfere", moramo konstatovati da je u najmanju ruku jednostrano ne obazreti se na nedozrele društvene i političke prilike za njeno pretvaranje u realnost u XIX veku, kad znamo kolifco smo i danas od toga daleko. Povrh svega, Krleža je u Uvodnoj riječi... govorio i o „Drugom bugarsko-srpskom ratu godine 1941”. Mi smatramo da govoriti u jednom ozbiljnom trenutku, u tekstu pisanom s pretenzijom, o bugarsko-srpskom, a ne bugarsko-jugoslovenskom ratu 1941 kao što radi Krleža, svakako ne slučajno ne znači samo ignorisati određenu formalnu i faktičnu državmopravnu sdtuaoiju onog vremena već i posredno i nesvesno terati vodu na vodenicu one teze koja tvrdi da je otpor agresoru u aprilskom ratu pružio samo srpskd narod, a da su se ostali narodi Jugoslavije držali pasivno ili, čak, izdajnički. Mnogo adekvatnija i naučnija nisu ni Krležina razmišljanja o istorijskom poreklu, perspektivama i sudbini nacionalno-revolucionaimih omladinskih pokreta naših naroda uoči prvog svetskog rata („Politika”, 1,2, 3. januar 1967). Pošto je V. Dedijer dao kratak, ali sadržajan odgovor („Savremenik”, br. 10, 1967), na ova Krležina tumačenja, na njima se ovde nečemo zadržavati. I Milan Kašanin je jedan od onih naših pisaca i intelektualaca koje zaokuplja problematika ne samo književne i kultume prošlosti nego i srpske istorije u celini. Razmišljajuči o prošlosti svoga naroda, Kašanin je počesto nezadovoljan onim što su o toj prošlosti otkrih i napisali istoričari, pa im to i otvoreno prebacuje. Tako je on u eseju Nauka d viteštvo („Letopis Matice srpske”, maj 1967) održao srpsklm istoričarima jednu stilski briljantnu, ah idejno i naučno prilično pogrešnu lekciju o tome kako nije trebalo i kako bi trebalo proučavati istoriju Srba. Pošto im je otkrio da jedna od glavnih istorijskih nedaća Srba leži u tome što im „pretci nisu prošli kroz sistem apsolutističke monarhije i crkvenih poglavara, dmgim rečima, kroz epohu zapta i discipline” (str. 476), Kašanin objašnjava istoričarima i gde su koreni ,/poremećene ravnotežc”, tj. nekiikivisane

84

CEDOMIR POPOV