Gledišta

naprave „izmenio nekoliko rečenica sa rimskim vojskovođom Cezarom, italijanskim pesnikom Danteom i ostalim velikim ljudima? Ali ono što su mu oni rekli o svom životu i smrti bilo je u neku ruku drugačije od onoga što smo učili u školi”. Može li mladi čitalac i za sebe da iz ovoga izvuče neku pouku? I dalje, kad se na dve stranice nešto kaže o doživljajima sa „krdom lepih konja” u zemlji Hujhun, kako čitalac da shvati ovaj završetak: „Na kraju sam rešio da samom sebi sačuvam uspomenu na svoje neobično putovanje, pa sam kupio dva mlada konja. Držao sam ih u prekrasnoj staji i, kako sam znao jezik Hujhuna, odlično srao se sporazumevali. Samo oni su me shvatali kad bib govorio o prav d i, časti, istini i vernosti”. Dali ovako dajdžestiranu satiru može u pravoj meri da shvati mladi čitalac? Neće li ga to samo još više zbuniti? Primer izuzetno aljkave i neuspele slikovnice jeste siikovnica anonimnih autora „Pogodi ko sam”, u izdanju „Otokara Keršovanija” (1966). Tekst je pokušao da najmlađem uzrastu predstavi slike životinja i pitalica, ali je to učinjeno bez tmnke invencije, neuko pa i nepismeno („nemože”). Izložene karakteristike životinja su ponekad pogrešne i naivne. Tako se za pacova kaže: „Proždrljiv sam i spavalo zimsko. Meso mi je ukusno i slatko” (!) Bilo nekome doista meso pacova ukusno i slatko, all kakve veze s tim mogu da imaju mališani? Naravno da među ovim slikovnicama ima i onih pravili dečjib, u kojima je svet određen jedino unutrašnjim principom igre, sloboda fantazije sa proširaje a granice između subjekta i objekta, između snohvatice i zbilje neprimetno počinju da se potiru. Dovoljno je uzeti knjigu-slikovnicu „Veliki cir kus i mali pas” Aleksandra Popovića da bi se videlo kako ovaj majstor neiscrpne mašte stvara poeziju gotovo ni iz čega, pa ispisuje, recimo, ovakvu „iskrivljenu” rečenicu: ”Ali medved je na motociklu otišao još dalje, zato što on ima jake živce. Pravio je osmice, kifle, trojke, viršle, lepinje i još neka smrtonosna peciva!” Ili videti, verovatno, najlepšu knjigu u ovoj dvogodišnjoj produkciji na srpsko-hrvatskom jezičkom podmčju, slikovnicu „Da sam odrastao” mađarske pesnikinje Eve Janikovski (kao i prethodnu, izdalo je beogradsko „Mlado pokolenje”, 1966). Kakav je to spoj poezije, humora i dečjih vragolija! Pesnikinja sa neobičnom lakoćom ispisuje maltene program moderne dečje literature u osnovnim linijama: „Svako dete, čak i ono najmanje, zna da je biti nevaljao mnogo zanimljivije nego biti dobar.” I; „Ne znam zbog čega su ODRASLI TOLIKO srećni kad im se deca lepo ponašaju. Kakva je sreća u tome?” Ili: „Da sam ja ODRASTAO, oženio bih se devojkom koja, doduše, ugleda žabu, ali ne kaže da je žaba odvratna i ne vikne f uj.” Eto puteva kako da se, nakon arhaićnog dodvoravanja deci i „spuštanja na njihov nivo” u oblandi snishodljivosti, pristupi deci ravnopravno i stvaralački nesputano, i da se opravda onaj vokativ omiljenog pesnika: POŠTOVANA DECO!

423

POOLED NA DECJE SLIKOVNICE