Gledišta

Uporedo s tim, đruštvo dobija sve više i elemente interesnog društva, u kome se nedovoljno usklađeno mešaju proizvodnja i potrošnja, grupno i opšte prisvajanje, društvena svojina i razni oblici prisvajanja viška rada, opšti interes i grupne i pojedinačne sebičnosti i slepe akvizitivnosti. Na toj osnovi nailazimo na pojave da je politička vlast otuđena, osamostaljena a nekad i nemoćna i da se u samoj radničkoj klasi obrazuju pojedine interesne grupe i grupe za pritisak, sa znatnim elementima komercijalnosti, egoizma i primitivne želje za brzim sticanjem bogatstva. Pod uticajem svih ovih odnosa i pojava stvaraju se nova diferenciranja u samoj radničkoj klasi. Ona se može cepati u sebi i na osnovu razlika između slojeva i grupa u pogiedu njihovog položaja i uticaja. Ovo izaziva sukobe i razočarenja i time utiče na slabljenje proizvodnosti i organizacije u radničkom pokretu. Pored izvesnih ekonomskih nerazvijenosti ima i pojava vraćanja na staro, odnosno na podređeni i najamni položaj pojedinih slojeva radničke klase. Sve ovo traži od sindikata da se stvamo i budno aktivira u odnosu na radničku klasu i, s njom i preko nje, u odnosu na celo društvo i njegove tako složene i različite strukture a pre svega u opštem društveno-političkom životu i odlučivanju. Naš dmštveno-politički život znatno zaostaje ne samo prema političkoj teoriji o socijalizmu i samoupravi već i u odnosu na ustavno konstituisan dmštveno-politički sistem, U javnom životu ima više statičnosti, starih i zaostalih oblika stvamosti i mišljenja i predstava nego što smo ih uvek svesni. U ovakvim uslovima skoro sve naše institucije u svom načinu mišljenja i rada povezuju mešavinu etatizma i formalnog demokratizma, paternalizma i zatvaranja u sebe, prakticizma i naivnog utopizma, inertnosti i nervoze, sive svakodnevnosti i veštačko svetlećih fraziranja. Sve se ovo u izvesnoj meri odnosi neizbežno i na sindikat. Un je u poslednje vreme suviše usredsređen na sadašnjost, a to u izvesnoj meri znači i na prevaziđeno i staro. Nema društveno-političke odgovornosti sindikata a naročito odgovornosti prema klasi ako se on u svom programu i akciji, i prema celom društveno-političkom životu ne postavi i u odnosu na budućnost, prevodeći ovaj stav na potrebe i zahteve savremene etape našeg razvitka, to znači prema modernijem ostvarivanju i dubljim preobražajima ne samo ekonomskog već i društvenog sistema socijalizraa. Modernizacija je samo nova tehnika ako ona ne podrazumeva i svestrane napore u pogledu humanizacije; humanizacije ne samo radne sredine i Ijudskih odnosa već i celag života čoveka i njegove Ijudske ličnosti. Neshvatanje ovih zadataka slabi odnos sindikata prema klasi i budućnosti a radnička klasa je klasa budućnosti ako neće ostati formalno vladajuća i statična, i time vratiti društvo u zatvoreni krug „vladajućih” grupa i „elita". Savremeno društvo u celini, a što se već manifestujc' u ekonomski najrazvijenijim zemljama, kreće se zahvaljujući posebno ogromnom napretku i uticaju naukc i tehnike prema jednoj novoj fazi koja nije samo istorijska ctapa. U toj fazi nauka

769

NAĆELNI STAVOVI I PITANJA 0 SINDIKATU