Gledišta

ućestvuju svi faktori proizvodnje i da se srazmemo njihovom učešću vrši raspodela dmštvenog proizvoda i dohotka u totalitetu nacionalne ekonomije. Istorijska smena vrednosne cene cenom proizvodnje, a u našim uslovima možda i dohodnom cenom, ozakonila je to uzajamno prelivanje dohotka, tako da se danas najčešće govori o produktivnosti ukupnog rada i živog i opredmećenog a ne samo živog rada. Da li to ne opravdava da se objektivizira deo dohotka, tj. akumulaciju koja srazmemo otpada na sredstva rada kao faktor proizvodnje; tim pre što taj dohodak ne mora da predstavlja deo izvomo stvorenog dohotka bilo u kojoj radnoj organizaoiji, nego je često izraz prelivenog dohotka iz ostale privrede u korist pojedinih radnih organizaoija posredstvom tržišta i razmene, odnosno, još tačnije rečeno, posledica razlika u nivou produktivnosti rada. S dmge strane, objektivizacija merila akumulacije predstavlja i minimum zahteva za ravnomerno reprodukovanje na proširenoj osnovi svih faktora koji učestvuju u proiz\ r odnji. Nisam za to da se apriomo i po svaku cenu ovako objektivizirana akumulacija veštački suprotstavija ličnim dohocima i uopšte živom radu, kao drugom bitnora faktom u procesu proizvodnje, nego samo za to da se integralno tretiraju svi faktori u procesu reprodukcije i da se na osnovu objektiviziranih merila prizna bar minimum neophodne akumulacije u svim slučajevima i na svim mestima gde se formira i raspodeljuje dohodak. Na taj način bi se svakako ušlo i u dmgi kompleks problema vezanih i uslovljenih formiranjem i raspodelom dohotka, tj. u ranije pomenuti kompleks odnosa identifikovanja, usmeravanja i po potrebi zahvatanja ekstradohotka i rente, odnosno u reguhsanju monopolskih cena i monopolskih pozicija na tržištu. Sve prethodno može da posluži i kao polazna pozicija za šire ulaženje u kompleks razvoja. Sa stanovišta interesa celine reprodukcije, naročito treba podržati stavove u pogledu vmošenja elemenata planiranja i svesnog uticanja na dugoročno sagledavanje razvojnih tendencija. U tom smislu u zakonskim tezama je ispravno postupljeno što se sugerira da privredne organizacije, odnosno radne jedinice moraju imati jasniju perspektivu o postupku vrednovanja rezultata svoga rada, kao i da istovremeno izgrade dugoročniju politiku raspodele. Bez toga ne može da egzistira ni osnovni subjekt privređivanja kao ni šire zamišljena integracija udmženog rada. U pogledu ostalih pokrenutih problema na kraju treba nešto reći i o pitanju regulisanja eksternih odnosa i o potrebi draštvenog uticanja na procese formiranja i raspođele ukupnog prihoda i dohotka. U svakom slučaju, vredni su pažnje stavovi i mišljenja da svaki ekstemi odnos i svaki ekstemi zalivat u dohodak ne zaslužuju jednaki prioritet, jer bi se, u protivnom, na taj način mogao da ovekoveči apsolutizam onoga što je „više” i izvan radnih organizacija u odnosu na samu radnu organizaciju i radnu jedinicu gde se de facto stvara dohodak i gde treba da se odlučuje o njegovoj raspodeli. Uzajamno prožimanje prava i obaveza treba stalno da dolazi do dzražaja na svim nivoima odlu-

792

DR PAVLE GLIGORIC