Godišnjak Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926 god.

38. GODISNJAK KRALJEVINE 5.Н.5.

Radničko Zakonodavstvo.

Postojeće radničko zakonodavstvo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dvojakog je porekla: jedno je predratno, koje važi samo za pokrajine na koje se je prostiralo, do svetskog rata, usled čega je ono isključivo pokrajinskog karaktera, i drugo posleratno, koje se prostire na celu zemlju, usled čega je ono opšteg karaktera. Usled toga broj zakona koji tretiraju razna pitanja radničke klase dosta je veliki (đevet), čiji je broj svakako biti znatno smanjen čim bude sprovedena unifikacija celokupnog postojećeg predratnog zakonodavstva ove Vrste.

Za sada postoje pet obrtnih zakona i po jedan zakon o zaštiti radnika, o inspekciji rada, osiguranju radnika u opšte i penzionom osiguranju nameštenika na pose.

Predratno zakonodavstvo je skoro sve koncentrisano u raznim obrtnim zakonima, i poglavito se odnosi na regulisanje pravnih odnosa izmedju poslodavaca i njihovih radnika putem radnih ugovora. Cili ovih određaba nije u stvari da štiti samo interese radnika, već obeju ugovornih strana. Pored čisto pravne zaštite ovo zakonodavstvo jednovremeno ima i zadaću, da se stara i za tehnički i opšti odgoj radnog podmlatka, u kome cilju ono predviđa opsežne mere za obezbeđenje praktične obuke učenika. Najzad ovo zakohodavstvo teži da putem raznih preventivnih mera zaštiti i nadnicu radnika od raznih zioupotreba od strane poslodavaca, koje se mere poglavito sastoje u suzbijanju t. z. truk sistema.

Sve odredbe posleratnog zakonodavstva prednje vrste skoncentrisane su poglavito u dva zakona: 1) u Zakonu o Zaštiti Radnika i 2) u Zakonu o Osiguranju Radnika. Prvi teži pre svega da reguliše opšte socijalne uslove rada, dok drugi reguliše samo sprovođenje obaveznog osiguranja radnika od raznih vrsta rizikas

Prvi zakon teži da svoj cilj postigne: prvo regulisanjem radnog vremena u zanatskim, trgovačkim i industrijskim preduzećima, u cilju sprečavanja preteranog fizičkog iscrpljivanja radniščke klase, drugo stvaranjem potrebnih higijenskih i tehničkih uslova rada u dotičnioj vrsti preduzeća, u cilju zaštite zdravlja radnika od izlišnog obolevanja ili povreda pri radu, treće zabranom izvesne vrste procesa rada, bilo usled vremena u kome se izvode (noćni rad), ili ušledđ prirode sirovina koje se pri tome upotrebljavaju, u cilju otklanjanja izlišnog ugrožavanja zdravlja radnika zaposlenih u dotičnoj vrsti preduzeća, usled samog načina sprovođenja tih procesa rada od strane vlasnika tih preduzeća, i najzad preduzimanjem naročitih zaštitnih mera u cilju zaštite specijalnih kategorija radnika kao što su: deca, žene, porodilje i t. d.

U pogledu radnog vremena ovaj zakon u glavnom propisuje osmočasovno radno vreme u industrijskim, a osmo do deseto časovno radno vreme, u zanatskim i trgovačkim preduzećima, prema prirodi i težini pojedinih vrsta poslova, od čega on dozvoljava i razne izuzetke, koji su u zakonu taksativno predviđeni. Pored prednjeg on jednovremeno reguliše i pitanje pauza, kako u toku trajanja pojedinih perioda rada, tako i između njih. U vezi sa tim on reguliše i pitanje nedeljenog odmora, proklamujući nedeljni odmor sa trideset i šest neprekidnih časova kao obavezan za sve vrste napred pomenutih preduzeća, izuzimajući samo slučajeve koji su u samom zakonu izrično predviđeni.

Svi prednji izuzetci međutim ne važe za decu, i to u pogledu radnog vremena za decu ispod 16 godina, a za nedeljni odmor ispod 18 godina, koja