Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

a moje srce dršće pri njihovoili šumu? Čudesa su me zaokružila, dostigla i preko moje male i mršave glave — a nema biieca ni utočišta pred nima. Ona su mi proširila oči, produbila srce, da vidim tajne u ofkrivenim stvarima, a zapečaćeno u naokolo iasnima. Tek otvorim prema nebu dva mala prozora svoje duše, dva oka, već se božanske prikaze siate i dolaze k meni, jako ih misam zvao. Katkad isplivaju i dižu se k meni iz dubina tišine, a oblik im kao u prikaza, koje se ukažu u smu ili u vodi bistrogza jezera. Nema govorenia ni Tiječi — „O isamo prikaza. Njihov govor nema glasa mi sloga. Nisam ga slušao ušima, nezo je dopro do moje duše drugim, tainim putem. Tako dopire u dušu maloga čeda m kolijevci lupanje srca njegove maike i milosrđe nienih očiju, dok ona stoji do niecova uzglavlia dršćući, a ono i ne zna. A katkad su dolazile pr'kaze ı šumu glasova i u niihovoi jeci, Mnogcobroijmni sum elasovi u prostoru svijeta, svaki različit od drugoga. Tko će reći njihovo značenje i moći da ih straži” Glasovi danii i glasovi noćni. Jaki i slabi. Peskonačni i naglo prekinuti. Plač utoplienika na kraju svijeta i krič ub:jenoga u šumi. Kao dusi bez tijela bili sn u moim očima, DOslanici božii, što vrše njegovi Tiieč, koji lutaiu amo-tamo. lete kao striiele iz skloništa u sklonište, nitko im ne zna izlaz mi cili i nijedne oko ih ne vidi. Katkad sam čuo tišinu i vido la sove, ier moia čula ioš nisu poznavala eranice Glas je povikae za sobom priviđenie, prikaza glas, a miris i jedno i druzo. Ni mieru za veličine ioš nisam znao: mali brežuliak bio mi ic visoko gorje, jezero ocean, a konac sela krai zemlje.

Pravo su rekli, čoviek vidi i up:ija samo jedamput: i djetinistvu. Prve pojave, dok su još disvičanski mlade. kao da su netom izašle ispod ruke stvoritelia, one su pralik stvari, temelji njihova. postojanja, a one, koje se iavliaju kasniie, tek su druzo, iskvareno izdanie. Lično sam to osjetio: sve nebeske i zemaljiske pojave, kojima sam se divio u svome životu — crple su hrane iz snage prvoga razmatranja. Nebo Italije i njegovo slatko plavetilo vidio sam kasniie. Moje noge si staiale na VTrŠcima Švicarskih planina. Vidio sam ih i razmišliao: Kada mi se otkrilo plavetilo slađe od ovoza? Kada sam poznavao planine više i strašnije od ovih? Kad ugledam sunce pri zalazu ili niegov prekrasni sjai, stojim zapanien: zar nisam već viđio zalaz i sjiai, krasniji i čudesniji od ovoga? 1I kadgod prolazim krai zelenoga polia, ne znam, zašto se u meni probudi načas prizor travniaka, onoga travniaka, kako sam ga vidio po prvi puta na selu. Sviež je bio * zelen, nov, sjajan od jutarmie rose, sav posijan malim i slatkim cvijećem, koje diže pozlaćene i vlažne glavice iz trave, a biser Čiste suze treperi u Oki' svakoga cviletka.

Pošto smo ostavili selo — bilo mi ie tada oko pet codina — Dpomračio se svijet za mene i njegov siai ie potamnio. U na-

56