Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

ti —.E

H. N. Bjalik; Moje rodno selo.

Ne sjećam se, koliko li se puta izmijeniše lieto i zima otkako sam zapamtio svoje rodno selo, pa dok nisam s kućomi svoga Oca preselio u predgrađe obližniega ocrada. Još sam bio nejako dijete, čini mi se, nisam navršio Ti pet godina, a kakve pojmove ima dijete o vremenu? Zacijelo, ni u mom se rodnom selu nisu promijenili prirodni zakoni: ieduo godišnie doDa za drugim je prolazilo, a svijet ie išao SVOJimI tokom. A!i onaj prvi, prastari svijet, koji sam potio sa sobom Iz scla, skrovit u Dposebnoi pregrafki moga srca, — Omai neobični, čudesni, ledincati svijet, on, čini mi se, niie nikad znao za jeseli i zimu. Ciielo selo onih dana — samo ic lieto. Nebo — ljetno nebo, a zemlia — lietna zemlia. Rasline i životinje — Salmo lieto. I Fajgele, moja vršnjiakiwja j iedina drugarica u čitavom selu — 1] ona samo lieto, Svijet u svojoi čistoći, onaj Što se prostire od trave na zidovima naše kuće do zelene livade na kraju sela -— ovaj je svijet samo liceto.

Na ovom zastoru nebeskoga azura i zelenila trave, protkani su sad preda mnom svi prizori moga sviicta onih prvih dana, prizori čudesni, svježi i lagani kao Čisti oblaci, na pola zagonetke, a na pola sni, — pa ipak, nema jasniieg od njih i ncma takove realnosti, kakva ie niihova realnost. Dati su mi bcsplatno od neba, dar Gospoda i niegove dobrote, plaća: za. nježnost mojih godina i čezniu moga srca. Bio sam niježam i malen i prepušten sam sebi, nisam znao pitati niti nazvati neku stvar nienim imenom, a nikoga niie bilo kraj mene, da, otvori moia usta i probudi moi duh. Kao pile — siroče lutao sam osamljei oko svoga gnijezda, otac i mati me ostaviše, nikoje oko niie pazilo na mene. A Gospod me uzeo u svom milosrđu pod svode okrilie i pustio me, da tiho siedim do podnožia njiegovih. nogu, da se igram resama niegove odjeće. Daniu ie naredio svojim skrivenim anđelima, da me zabave lijepim saniama i da se, na mojim usnicama poiavi smiešak, koji nitko, nije opaz!o, noću mi ie slao svoie male patulike, da mi pievaju ul svijetiu mjesečine i rasprše moj strah, a nitko ih niie čuo. Nevidliivima učinio ih ie oko mene i smjestio ih u svaki sjenoviti kut, u svaku tamnu pukotinu, da mi dušu napune slatkim strahom. i udivlieniem. Niegova skrovita ruka zasadila je čudesima sve mole staze i zaconetno je bilo sve, za što ie zape!o moie oko. Svaka gomila kamenia i otpaci drva bijahu čudna pr:ča, svaki grm i bara otkrivahu taine svijeta. Ođakle siai u mrtvom kamenu, odakle niieme sjene na kućn'm zidovima? Tko ic nazomilao plameno corie na kraju nebesa, tko vodi mijesečiiu neprohodnom šumom? Kamo se skwupliaiu karavane oblaka, koga to fiera vjetar na poliu? Šta znači moja jutarnja piesma i udaranie moga srca u predvečerie” Zašto vode s izvora tiho Dlaču,

55