Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

u mama, vjera u dobro i sva naša stvaralačka saaza “teše nam zdravu, snažnu mladost, a dadoše lažne bogove i idole. Borba za materijalne prednosti uništila ie. posliednie ostatke čovještva i liubavi.

I tako danas, lišeni nutarnie snage i duševnocza zamosa, oslablieni gubitkom maibolih sinova i gospodarskom propašću, ležimo pod ruševinama slomljenoga Čovječanstva.

Strašno upravo grozmo ic stanje omladine, „napose Židovske. Kad pomislim, kako jie duboko bila ukoriienjiena u predratnoi omladini viera u misiju čovječanstva, kojom nepokolebivošću i svetim strahopočitavaniem se radilo, pa kad danas, nakon desetcodišniegca odsustva opet stupam u omladinske redove, ova me razlika, ova slika mora potresti.

Slika naših sastanaka: Nitko ne dolazi tačno. Kad dođu. unesu i korzo i čarlstonsku atmosferu sa sobom. Nema više svetinia. Kad se govori, čita jli predaje, osieća se iz svake riječi i pokreta, da ie sve to samo mehanički programski, bez pravoga Života, bez dubina. Ni vođa ni vođeni ne Osjieća SV"tinju. Nije to više omo fraženje izgublienog božanstva, riječi ne dolaze iz duboke i bolne duše i ne ide se za životnim principima. Omladini se Čita povijest naše prošlosti, podučava ih se u palestinografiii, hebreiskome itd. Ali ioj se ne kaže, šta ima da čini, kako ima da živi, da postane duševno i tielesno laka za stvaranje. Nitko ioi ne pokazuje naše ruševine, našu slabn voliu i nemoć. Pojedinci osjećaiu, da nešto nje u redu, ali kionu. kad vide neuspieh njihova naprezania, ; jedva smognu snage, da razmisle o uzrocima svega toga.

Tako ie nažalost u većini miesta. Možda su donekle izuzetak „cofim, kod kojih imade više mladenačkog zanosa i žara. Ove međutim ne poznam dovolino, pa ću ih u ovoms svome kritičkome osvrtu samo mijestimice spomenuti.

Ležimo pod ruševinama.... No ne ćemo mnogo da iadikujemo., niti bi uam donijelo utiehe uvjeravanje, da ie cijelim svijetom zavladala kriza. Isto tako ne bi imalo smisla kriviti pojedince. Krivnja leži daleko izvan našeca dohvata. Sve le to naravna posliedica jedne historiiske epohe propadania. Sve negativne pojave su vaniski simptomi te epohe. Stoga treba da dobro uočimo i ispitamo sve te činjenice i uzroke, pa da iz toca povučemo potrebne konzekvence.

Prije svega valia nam odgeovoriti na ova pitanja:

Je li Evropa osuđena na polako, krvavo umiranie, da bi vodstvo u svjetskoi historiii preuzela iedna viša rasa, dostoiniji i čoviečnij marodi? Ili ćemo mi sami opet toliko snage steći, da ćemo se moći pridići iz ovoga pasivnoga stania i da će na mjesto moralne depresiie doći napredak, aktivno i stvaralačko dielo? Ako da, ie li sada čas, da uočimo svi sVOjuU bijedu i njene posliedice, pa da okupimo oko sebe sve bijiednike i patnike i da pođemo s nima u borbu i potragu za izgublienoin

23)