Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije, Sep 15, 1928, page 214

stimo. | vieruite mi, Sto se mas učitelia liČEe, ako što ikada kod mas. pode po zlu, mi bismo Sigurno posliednjii napustili naša miesta. Ali, hvala Bogu, toga se za sada ne trebamo bojati,

sve Je to gcovorila mirmim glasom. ali ioi ie u očima blistao ponos i zadovolistvo, Što i oma stoji u redovima falange, kojoi — izgleda — tek borba daje život i sadržinu. Niie se Hhvalisala. ije mi preljeravala, govorila ie iednostavno i bez patosa, ali in sam u tom času ipak osjetio pred niom veliko poštovanje, koje mora svako osjetiti pred nekim, koji čvrsto vieruje u sVoOlie idgalc i koji tu vicru pretvara ı u diclo. Preda mmoim niije stajala neka iudinka, koia ne zma ni slova francuski, već fanatik, kojih mi ji našoi sredini memaio ma prefck,

Pitao sam ie, da |i škole polaze i arapska djeca i da li ie velika: razlika inteligenciie iedmih i drugih.

— Naravno, odvrati mi ona,.Škole polaze i naša i arapska dieca, a ja mislim, da ie tako i naibolie. Kod nas ie složan i zaiednički rad s Arapima i te kako poželian, pa se ne može ocijeniti, koliko ie korisno, da tu mednsobnu limbav, tu voliu za saradnju Već Za rama ucijepimo u srca, Odakle ih ie mmoco teže iščupati, nego floskule, koiimma im kasniie pune ši. Staro drveće teško je savilati, mora se s mladim početi. Ali kakogod ie to teška zadaća, nastavi ona s malim smieškom, to mi ie ipak sami mališi olakšavaju. I ne pretierujem, ako kažem, da mi u svoie naimlađe možeino zledati s puno pouzdania. Toliko su bistri i inteligentni, da Je pravi užitak s njima raditi, Slušaite same ovo: u jednome razredu dala, sam, da djeca za domaću zadaću obrade ovu temu: »Što bih ia nai-. radiic htiela”«, a iedna mala, dvanaestgodišnia dievoičica napisala le OVO:

»Što bih ia litiela? Ja bih htiela nešto veliko, nešto liiepo, niešto — nešto, što ni sama ne nam Dpravo, Što le.... Ja bih, ia bih najradije htjela da znam, što bih ia htiela!«

— Eto vidite, to su maša dieca. Još si Dravo nijesu ni sviiesna svojih čežnia i težnia. a već mastoie, da im daiu i konkretnu iormiu. Koliko, su ta djeca različita od ostale braće vani! Oni, i stariji i mladi, oni možda znadu i predobro, što bi morali, ali vidite, oni to obićno naprosto me će da znadu!

Zašutiela ie. Stigli smo dc Trianona. Niiesmo više izmilenili ni riieči. Ta i čemu? Što, ie bilo potrebno, da se ioš kaže?

U pariškoi vrevi, a i kasniie, posvema sam ie zaboravio-· Ali od vremena na vriieme izrone mi uspomene na tai razgOVOF, | Vidin u misli mieno plemenito lice, iza koiega viđam malo vragoliasto lišee dvanaestgodišnie dievoičice, kako se ozbilino zamislila, i kako piše u zadaćnicu: i

»Nairadiie bih htiela znati. što bih ia zapravo htiela ?«

Dragan Bichler.

214 a