Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

rem. Tho bi to znao? Tho će sa strane da pronikne ua tebe? Šfo Vijedi roniti i učeno istraživati sadržinu rijehe, mjeriti dubinu i Širinit, iznaći sve Ramenje i virove, proučifi sve vrste riba U fVvoOjoj utrobi? Na honcu ćemo doduše znati, zašto ti baš tamo i tamo čČiniš onaj opasni vir, zašto si ovdje usbka i duboka, a tamo plitka i Široka, zašto. si fu plovna, a tamo Dbolie goniš hotfače. Moći ćemo spretfnije da te iskoristimo. Zar ćemo fime prodrti u fvoju fajnu?

Vidiš, mi sa strane ne možemo to (da učinimo. A i ti to ne možeš da učiniš. l)a možeš, ne bi bila rijeka, nego pjesnih, hilozo} ili ma što drugo. Onda fvoje pjesme ne bi bile riječi čežnje, neso Sam čežnja. Tvoja bit ne bi bila bretnja i djelo. nego Spoznaja. Jednom riječiu, fi ne bi bila rijeba, ne bi bila ono, što jesil.

Zato ćeš, rijeho, teći, a da nitho ne će prozrefi tvoje tajne. NajViše, što če Diti, iest fo, da saznamo, je li te upio pijesah, je li ie progutao ponor je li ti uspielo da sama ili ušavši u hoju drugu rijehu stigneš do morskoga ušća. Saznat ćemo tvoj udes, ali ne čemo znati fvoje tajne.

O, moja draga rijebo, vidim, halo se iz febe izd:že nehi glomćzan sfvor. Slušam potresen njegove riječi:

»Kabve vražie fajine! Kahbve čežnje! — Ima samo sila teze, hoja goni hapljice vode iz oblaka na zemlju, sa zemljie pod zemlju, ispod zemlje na zemlju, pa onda probiju horu zemalishbu, što ljut zovu izvorom ili vrelom. Odanle voda teče u mizinu, a bad je bude više, može da Se popite opet uzbrdo, pa opet nizbrdo i tako sve dalje i dalje goni je sila teza, dohle stisne do kojega potoka, onda do rijebe, pa (lo riječine i sve (do mora. To ti ie Sve, moi zaneseni! Drijatelju! Sve ostalo ie pusta izmišljofina ı Igrarija besposlene mašte. Ja sam svole reRPao.«

Glomazna ie poiava svoje rehla i nestala. Je li to bio duh rijehe ili szloduh njen? Je li rekao isfina? Tho će da mi odgovori na otvo mučno pitanje?

Moja draga rijebo, tvoji se obraz navorao valovljem. Iz tvojih se dubina izdiže mrmor: žalostan i tih. Zašto je Sve žalosno svag:#duboPo, a svaka radost svasda visoka? Zar je zaista svaka dubina stvari puna žalosti, a svako svijetlo veselje previsoko za nas? Smijem li pobušati da odgonetnem fvoju pjesmu i da ie prevedem na ljudshi govor? Ta aho ima ihoga, hoji poznaje tvoj govor, onda sam fo ia, mladiani ladjiar, što na lomnoi splavi plovim po tvoioj površini i slušam svaki fvoj slas od noćne pjesme mu obalnom šašu i {HfdFnjega žubora na zlaćanim zrakama do škrguta u lopatama hotačd i

” jarhba pod udarcem vesla.

Mrmoriš, žuboriš:

Tekhkla ie vodica bisfra i svježa. Otac ioj oblab na modrome nebu, majba joj česma u zelenoj vori, braća i Sestre joj hladni pofočići. -

239