Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

iadi tamo ı kod 30 ı više stupanja vrućine; a ipak je zaljubljen u Tiberijas i nikako se ne bi vratio u stari kraj gdje ga nikad nije mučila takva žega, sdje nije poznavao strašnoga hamsina.

Okusili smo malo tiberijaske romantike šetajući po uskim uličicama s otvorenim bazarima ı radionicama u kojima sjede Židovi koje ni po g0Voru, ni po nošnji, ni po izgledu ne razlikujemo od Arapa, nego jedino po hebrejskim natpisima nad lokalima. Kad se podveče smirio grad, kad je umukla ona živahna poslovnost, naši su se pogledi krali na Tiberijasko Jezero, na pričom ovjenčani /q+ Kameret, u kome je mašta starih naših pređa vidjela čarobnu harfu, koji je naselila duhovima, nemirnima i strašnima, te kad se razljute, bijesno uzburkaju inače toliko sjajnoglatku i zrcalnoinirnu modru površinu, pa u opasnim virovima povuku na dno lakovjerne putnike koji su povjerovali varavome miru jezera, čamcu ı veslima pa su zašli podaleko od obale.

Kad smo iza vedre noći obasjane zvijezdama, koje se upravo cakle u onoj nebeskoj modrini, nastavili autom put, posjetil: smo slavno hupbatlo. Naša je putna drugarica, dakako, smjela samo u žensko odjeljenje, a mi muškarci samo u muško. To se razumije samo sobom, kad je u komuni'stičkim naseljima, pa ı u dječjemu selu Ben Šemen isto tako: ı tamo je uvijek ona smjela da vidi samo ženski dio prostranih kupaonica, a ja samo muški — čak ı u onakvo doba dana kad uopće nema kupanja ili pranja.

U tome je starodrevnom tiberijaskom kupatilu trčkarao amo tamo podvornik, po licu očito pravi orljentalac, obučen u odjeću napola arapsku napola internacionalno kupaću — ı govorio najčistiji jidiš pred kojim smo se zasramili, Jer smo ga jedva mogli da razumijemo. Pa ı kako nas ne bi oblio stid, kad smo saznali da je taj žestoki jidišist rođeni tiberijaski Arapin koji je već toliko godina kupališni majstor, da je savršeno naučio iezik glavnih posjetilaca.

Razočarali smo se u čwdofvorcu Rabi Meiru Baal Nesu, jer smo vidjeli da mu nije uspjelo istrijebiti ni trgovanje čudesima ı čudotvorcima mi gadnu spekulaciju ı konkurenciju dviju firma: aškenaske ı sefardske. Jedni ı drugi trče turistima nadaleko u susret, Jedni ih vuku na jednu, drugi na drugu stranu, ı svaki od njih dokazuje da Je njihov grob pravi ı da se čudesima darivaju samo oni koji upravo kod njih dadu zapaliti svijeću u čast čudotvorcu. Bili smo kod jednih ı kod drugih. Kod Aškenaza smo dali zapaliti svijeću ı ubacili oveći novac u kasicu »za blaženstvo čudotvorca«. A kad smo htjeli poći, reče nam podvornik da mu moramo platiti žižak i ulje. Što se njega tiče novac u kasici? Ono je za dobrotvorne svrhe tj. za pomasanje ješive (koja se upravo nadograđivala) i njenih pobožnih učifelja ı učenika: ı on hoće da živi. Kod Sefarada smo htjeli bit: mudriji: Nismo bacali u kasicu, nego smo dali bakšiš podvorniku. A on nam je onda rekao da moramo otići glavaru njihove ješive po blagoslov i da mu moramo blasoslov platiti, ı to, dakako, u dobrotvorne svrhe...

124