Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

da pozdravim Cnion koji se podigao na preporod, da pozdravim sinove Giona koji onamo dolaze da žive ı oživljavaju.

2

Dvije tisuće godina stanuje ovaj dio našeg naroda u galutu, u zemlji »gorkoga galuta« kako oni vele. Deseci· pokoljenja prođoše, jedno iza drugoga, — a galut traje dalje. Vječno rasulo. Nema bliske nade. Nema VIJESTI. Okrutni kraljevi i knezovi lutaju od mjesta do mjesta. Galut u galutu. Dolazi glad i bolest nad čitave gradove i sela. Ljudi umiru na stotine. Kuće razrušene. Hramovi opustošeni. Svađe između vladara u zemlji imale su običajne posljedice. Židovi bivaju protjerani ili su osuđeni na propast, ili štaviše (iz Dbezdna mračnih tama, iz daljine stoljeća prodire i stiže do nas ova priča ili strahovita činjenica) promjena vjere čitavih općina. Sijedi židovski narod! Sedam puta muke ı galut.

Tami nema kraja... Lažni mesije, — bljesak svijetla satanova — koji se pojavljuju tu ı tamo bude u narodu nadu. Probudiše ı osokoliše — i gle, sve Je samo san. Katkad se ovakav san svrši tragično ı strašno: okrutnim proganjanjem sa strane gospodara zemlje.

I eto opet bljesak: »učenjaci«, hahamim iz Erec Jisraela. Što je bilo kroz stotine godma, — ko je došao? Kada dođoše? Ko je došao da u ime Giona pozdravi njegove daleke sinove? To nije shvatljivo. Ali ipak, dođoše. Historija nam priča o uskoj vezi između Jemenaca ı Majmunija. 1 u drugim Je vremenima bilo veza između Jemenskih Židova ı ostalih dijelova galuta, pa ı Erec Jisraela. Naći ćeš tu i tamo po selima ı gradovima knjiga štampanih pred 300 godina. Ko je donio te knjige ı kad ih je donio? Ali činjenica je: donešene su! U posljednjem pokoljenju otkriven je i ovaj »nepoznati pol«, poslanici ız Palestine dolaze onamo, po jedan u nekoliko godina. Sefardi ili Aškenazi, — svejedno — oni su slični: dolaze da uzimaju. U korist kakvcg »kolela« haluke ili jišuva, u korist ovog ili onog fonda. Svi oni pružaju ruke. Unatoč tome oni su mili gosti. Jemenci hoće ı vole ove sinove Ciona. Ali, zar Je ı Jedan među »vjesnicima« bio koji bi ih zvao da pođu onamo? Nije.

Oyi sinovi Jemena pitali su me isto što su, čini se, pitali svakog koji bi došao iz Ereca: »Nosiš li nam kakvu vijest? Je li blizu čas? Imali u vas kakvih znakova?

Kako li zadrhti srce kad začuje ovakvo pitanje, kad vidi dušu u mukamz njenim, gdje čezne ı Žudi... Kao srna što žudi na izvoru vode...

3)

HRto, što sam im odgovorio. Niti sam prorok, niti sin prorokov, nisam Mesija, ni vjesnik koji dolazi od kralja Mesije. Ali ipak, u ustima je mojim vijest. Navješćujem im skoro oslobođenje, oslobođenje du š2 našeg naroda koje se bude da pođu u Erec Jisrael da ga ožive svojim rukama ı znojem svog” lica punom predanošću duše, u nadi ı veselju. Ja navješćujem oslobođenje naše zemlje, — svaki dio naše grude, koju obrađuje židovska ruka, zar nije oslobođenje? Ona sama, zemlja, počinje da uzvraća plodove svojim sino-

194