Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

me posjećivala redovito, jednom me u dvije sedmice pritisla na pet – Šest dana i nestala. Uvijek sam unaprijed znao sat njena dolaska. | način je malarije bio uvijek isti. Isprva me uhvatila jaka zimica, koja je tresla čitavim mojim tijelom. Zatim, iza pola sata, zamijenila je zimicu žestoka vrućina koja je znala da potraje tri – četiri sata.

Glad je u mene bio stalni gost. Po danu sam nastojao da se ma sve moguće načine oslobodim njegovih pandža. Pokušavao sam da ne mislim na nj. Ali noću, u besanici, nadvladao je osjećaj gladi, steglo mi se srce, a prestalo je tek pred zoru, kad sam zapao u san.

TI tako su se izmjenjivali dani rada s malarijom i glađu, uvijek iznov3. No ko se tada obazirao na groznicu? Nekolicina njih koji nisu bolovali od malarije bili su malone prezirani u našem društvu: stanovati u Erecu ı ne okusiti što je to palestinska groznica? ...

Bilo je to godine 5666, za vrijeme nove alije. Svaka je lađa donosila sa sobom struju mladih ljudi. Većina novih' radnika zadržala se u Petah Tikvi, unatoč bojkota kolonista prema židovskim radnicima.

Dođoše mladi ljudi, ız velikih gradova ı sela, sa svih strana Rusije, iz Poljske, Litve, Volinije i Južne Rusije: dođoše učenici iz bate-hamidraš ı ješivot, đaci iz škola i gimnazija, radnici obrinici i mdustrijski radnici. Svi bijasmo radosni, a nevolje koje su nas stizavale bodrile su naš duh. Svaki od nas smatrao se preporođenim. Izašli smo iz galuta u oslobođenje, u oslobođenje samih sebe. Sada živimoj usred vrtova ı nasada, ı sve nam je novo: priroda, život, rad, ı drva su ovdje nova, drukčija, nisu kao drveće što raste »tamo«:; šume uljike ı badema, paome i evkaliptusa — a ponajviše narandža. A naše su — mi smo ih sadili ı obrađivali. Zemljoradnici smo, a to: je naš zavičaj gdje radimo.

U noći, iza dana punog rada ili groznice, sakupili bismo se u radničkoj kuhinji ili na pješčanim stazama između vinograda ili vrtova, ı zapjevali ı zaplesali u kolu, rame do ramena.

Isprva, sve nam se pokazalo novim. Ali kad se malo rasplinula prva opojnost oduševljenja, ukazala se našem oku stara slika u novom okviru — a ro je slika galuta. Nebo je novo — palestinsko nebo, zemlja je nova — otadžbina. ali ljudi što je nastavaju, sinovi su galuta i galutsko im ie djelo u rukama. Kao i mi, dođoše oni amo u mladosti svojoj u snovima oslobođenja ı u čežnji za osvojenjem rada. Ali davno je već otkako ih je njihova bolja duša napustila, a ostala je samo crna duša. Stvaranje otadžbine uprljali su svojim rukama u tuđem radu.

Mi smo udarali na koloniste koji su mislili na korist svoga džepa i pri tom'razarali temelje obnove, a oni nam nisu mogli pogledati u lice. Kao živi protest, mi smo im stalno izgledali da ih sjećamo na njihov grijeh, a oni su nam odgovarali time što su nas mrzili ı otvoreno nam željeli zlo. Između starih kolonista i novih radnika stvorio se dubok jaz.

77.07