Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

Za vrijeme odmora sjedio bih na kojem balvanu i promatrao: Živa priroda ı vesela okolina. Ljudi se šale ı smiju, veseli su. Došao je neki drug da nas posjeti. Naš ga je gazda zapitao, želi li raditi. Da ste vidjeli njegovu radost! Odmah je svukao kaput i u subotnjim se hlačama približio vapnu da počne raditi.

Samo onaj koji miješa mort izgleda kao da se uopće ne brine za nas. Uvijek Je sagnut ı zaposlen svojim teškim radom. Katkad prestane da radi, pa strese malo, noge koje je opalilo vapne mnogim opeklinama. Samo u pauzi između ispražnjivanja i punjenja sanduka dobro protare listove nog, namazavši ih pomno maslinovim uljem — ı Žuri se opet na posao. |

Ručak je bio začinjen razgovorom, šalama ı razonodom. Samo mješač morta ne sudjeluje u našem razgovoru. Zadubio se u knjigu o uzgoju živadi ı čita s velikom ozbiljnošću.

I opet se vratismo poslu. Prsti već bijahu izgriženi od vapna, pa smo ih od vremena na vrijeme morali premazati uljem. Leđa su malo boljela, ali duševno Je stanje bilo dobro.

Sunce se već naginjalo sa svoje visme, a vrućina Je oslabila. Neka ugodnost razli se zrakom. Lahor je milovao obraze, a posao se obavljao s većom: voljom i snagom.

No drugi smo dan proboravili u odmoru. Za jedan dio radnika zacijelo neće biti zaposlenja ovdje. Koji će biti sretnici ı ostati? A ako se povrati kiša, opet ćemo svi biti braća u nevolji.

3

Veliko zvono, što se nalazilo na polju, zazvoni, vrijeme je da se vratimo kući. Oprasmo ruke ı lice, uredismo se ı pođosmo u koloniju.

Četa mojih drugova pošla je uz pjesmu i malo se udaljila od mene. A Ja hodam sam ı mislim o sebi ı svojoj okolini. Onog sami časa poželio da se pogledam u zrcalo ı da vidim kako izgledam.

Prošao sam pored uzoranih gredica ı brazda. Izdaleka ı nablizu vide se orači gdje koračaju iza plugova. Jedan u ravnici, drugi se penje uz Drežuljak s plugom, treći silazi ı spušta se u dO; ı susreću jedan drugoga.

Ko su ti sretnici što težače zemlju ı polja? Stari se snovi bude u moni mozgu. I moja čežnja, da orem polja Ereca, koja me toliko obuzimala u galutu, u meni se razbudila svom snagom. Tada sam svakoga dana :zlazio izvan našeg malog gradića da gledam ruske seljake kako oru. Enc onaj. mlad ı snažan, obrće tešku zemlju svojim plugom. »Nemoj da se uznosiš odviše, mužiče ruski! I ja ću tako da orem pod vatrenim nebom!«

Ali — zašto sada ne orem? Kako sam se to pretvorio u vapnara? A gdje su naša braća seljaci? Gdje su oni koje sam u galutu gledao tako jasnc i ŽIVOpisno?

Rasplinu se moj san. I oštra mi je kletva bila na vršku jezika. Htio sam da ıe izgovorim zajedno s kapljicom otrova što mi se skupila aa dnu srca.

200