Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

4

Od svih internih bolesti Ereca svakako je najteža koljetica »Haluka«. Neću to reći za onaj dio »Haluke«, koji daje potpore siromašnim starcima, bolesnicima i dobrotvornim institucijama nego Onomćč dijelu (a koji je veći) koji dijeli novac ljudima, tijelom zdravim, sposobnim za rad, a često ı imućnima. Izvan Hreca uopće se ne može shvatiti kako je ružan ovaj izrod »Haluke«. Ovdje se ne stide primati haluku; naprotiv, onaj koji prima, taj je pošten i »plemenit«. Dosta, je ako velim da imade ovdje seljaka, vlasnika vinograda i plantaža, a primaju haluku, i to ne malenu i jadnu, kao što otpada na siromaha, nego u iznosu od stotinu franaka mjesečno ı više! Imade : inteligenata koji ne zaziru od »Halukinog« novca. Nije nikakvo čudo, da u samom Jerusolimu gdje većina stanovnika živi od »Haluke«, vlada u tom pogledu potpuna razuzdanost; nekoliko silnika vlada blagajnom za cijeli Jerusolim. Lako si možemo rastumačiti koliko se himba i licemjerstvo rascvalo i razmnožilo ovim poretkom.

FP

5

Gdje je dakle naša snaga, u čem je naša moć? Moram kazati istinu: nema je. U starom jišuvu imade po koji osamljeni pojedinac; nekoliko osamljenih pojedinaca imade među mlađima koji su došli u posljednje vrijeme — 1 to Je SVE.

Mnogo, mnogo treba da razmišljamo o našoj stvarı ı da je ispitamo sa svih strana: samo tako ćemo moći odrediti pravac radnoga programa. Treba da znamo: dok se ne bude vidjelo naše djelo u zemlji, proći će najmanje jedno pokoljenje. Sam će naš rad ukazati put.

Ti vidiš, moj prijatelju, da ja ne smirujem svoju dušu ispraznim Snovima. Ja pravim istiniti obračun. Sve u svemu — golemi »duguje« ı vrlo jadan »potražuje«. Čime ćemo taj deficit nadoknaditi? Ne može se to ni nazvati deficit, smiješno! Čime dakle da ispunimo ono što ćemo nazvati bilokako a što nam nedostaje? Našom voljom ćemo ispuniti, našom bezgraničnom predanošću, duhom spremnim za. sve! Hagada veli: da su Židovi ijedan čas zakasnili da iziđu iz Egipta, nikada se ne bi oslobodili. Ja to shvaćam ovako: bio je to čas više providnosti. Tako čovjek u času iznenadne nesreće hoće da spasi, da zaštiti sve što nam stigne do ruku, zgrabiće i natovariti na leđa težak teret koji prelazi njegove sile, ali ne će oćutjeti težinu tovara. Časovi se kao ovaj ne ponavljaju. Na nama je da pripravimo dolazak toga časa, momenta više providnosti.

Iza malariie

Zima je. Oblaci. Kiša lijeva. Ulica je opustjela. Čovjeka obuzima tuga, osjećaj slabosti. Naokolo je praznina. Vraća se očaj ı smilovanje nad samim sobom.

203