Iz večnoga izvora : stihovi

7

iSprepade izmedju duše i duše, uništava strah i nepoVerenje, neshvatanja, odelitosti — te fatalne crte čovečiega saznanja. Saznanje se mora najzad osloboditi tih pregrada, ako želi naći svoju istinsku bitnost; ono mora sebe «izgubiti kao malu, gordu «amost» i naći sebe kao živ organ Jedinoga Života. Taj prelaz od individualnog, izdvojenog, ograničenog saznanja, od saznanja forme jedinične, trošne, prolazne, koja luta po nesvesnom haosu, — ka saznanju neposrednom, kosmičkom stvar je velikog unutrašnjeg preporoda. No ako to kosmičko saznanje ostane samo novomodna filosofska teorija, to onda ono predstavlja jedno mrtvorodjenče. Kosmičko saznanje treba da postane realmo osećanje života.

U dubinama okeana, u tami, sazreva dragoceni biser; tako isto samo u bezdani naše duše mogu se naći dragocenosti našeg istinskog samopoznanja, koje je ujedno i — Bogopoznanje. To |e Veliki Istok znao još u drevnim vremenima i trudio se, da pronadje taj najdragoceniji Biser. To nam poznanje nudi i naš pesnik:

Ne odbacite — primite i OVO Drevno Bogopoznanje!

(«Molba»).

Nije mi zadaća da na ovom mestu potanko ocrtavam tu uzvišenu težnju čovečjega duha, ali moram reći, da u svim književnim izvorima, koji su mi dolazili do ruku, i pored sve razlike u načinu izlaganja i izraza, i pored ogromnog rastojanja u vremenu — po neka su udaljena od nas čitava stoleća i tisućuleća — to posfignuće nosilo ie uvek jedno isto obeležje. «Carstvo je Božje u vama» — veli Evandielje. I dalje: «Koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je».

• 153 *

e