Jugoslovenski Rotar

Din 350. U ovoj razlici leži katastrofa agrarnih država, jer su сле озидјепе па «тоmaštvo, nezadovoljstvo i kao posljedica te pojave na niski kulturni niveau.

Kako da se nadje izlaz iz ovakove situacije? Dosada su se održale mnoge konferencije i nisu dcnijele rezultata. Možda će se tijekom vremena naći lijeka, ali da li smo kadri to iščekati? Naši agrarci imadu kojekakove predloge i što se je dosada pokušalo na njihovu inicijativu, nije situaciju spasilo, već pogoršalo. Oni su tražili minimalnu cijenu. Udovoljeno je njihovoj želji, ali smjesta su se pobanili naši pasivni krajevi, takodjer seljaci, koji su s punim pravom rekli: zašto da mi, gola sirotinja, dajemo naš novac onim bogatašima, koje je Bog obdario, da se nalaze u žitorodnim krajevima? Cijena pšenice im je bila preskupa, pa su prešli na kukuruz, ječam, naravno, da je onda moralo doći do onog strahovitog kraha takozvanog zitnog režima. Agrarci viču na industriju, jer oni moraju dati svoje proizvode jeftino, a industrija je carinom zaštićena i industrijski proizvcdi su skupi. Oni ne vide, da se uslijed industrije znatno povećao broj konzumenafa i ako ih шта, да bi se situacija za njih joS po. oxtrila. Mnogo su krivi sami poljcprivrednici, da je došlo do tog očajnog stanja, jer njihovi su predlozi uvijek bili nezgodni, možda bi trenutačno koristili, kao jedna injekcija, ali problem ne bi bio nikada riješen.

Naravno, da su napravljene i teSke pogrjeSke sa naSe strane. Nije bila tajna, Sto sve fine one zemlje, koje su do nedavna trebale mnogo pšenice, te je bilo jasno za svakoga stručnjaka, da će nastupiti čas, da se neće znati, tko се preuzeti naš višak. Opasnost je bila tim veća, što je dugo ctpala Rusija, pa se je moralo predmijevati, da. će se i ona pojaviti na svjetskom tržištu, gdje je nekada igrala vidnu ulogu. Iskusni stručnjaci vidjeli su, što dolazi i preporučali, da moramo povećati svim naporima krug konzumenata. Ako uvozne zemlje svim naporima nastoje oko autarkije za pšenicu, ne ima za nas drugog odgovora, nego da mi poradimo oko autarkije za industrijske proizvode. Ako Ti nećeš moju pšenicu, ja neću Tvoje industrijske prcizvode! Treba pooštrenim tempom i svim naporima nastojati oko industrijalizacije zemlje. Naravno to je dugi prcces, tako da njegovo djelovanje naši poljoprivrednici ne mogu iščekati, jer njima je potrebna hitna pomoć. Jedini bi izlaz bio, da država kupuje stanovite količine pšenice, koje su kadre osjetljivo olakšati tržište i prouzročiti povišenje cijena preostalih količina. Te bi se količine onda prodale, kada je za to povoljan momenat. Da sada banke funkcioniraju kako treba, lako bi se našlo novaca za ovakovu važnu stvar, pa se i iz toga vidi, kako je bilo nezgodno zaVvVući pitanje uredjenja banaka. Da se pomogne poljopriviedi, izaSao je zakon o zaštiti seljaka, koji je uzdrmao temelje naših banaka. Sada, gdje kredita bankovnog nema, ne može se u pomanjkanju istog pomoći seljaku.

U ostalom opaža se već na tržištu samopomoć seljaka u nekim krajevima. Oni tjeraju pasivnu rezistenciju i ne donašaju pšenice na tržište, misleći kasnije postizavati bolje cijene. Mnogi kupuju pšenicu, pa čak i razni privatnici, trgovci, obrtnici i intelektualci. Spekulacija a la hausse je obilna. Da li će imati pravo?

JuLIUS KIŠ — OSIJEK »sto kod nas nije doslo ni do kakvog izvoza psenice, najistaknutiji razlog leži u tome, što su sve evropske države imale dobru pšeničnu žetvu“

Od početka avgustao.g. nije se do danas u pšeničnom pitanju mnogo promijenilo. Cijene su se cijelo vrijeme kretale oko din. 100.— za 100 kgr., te kako su iste nešta iznad svjetske paritetne cijene, nije slobodna trgovina do danas

stajale uvijek da se sa izvozom pšenice ozbiljno bavi. Od mogucnosti izyoza

uopée dosla u polozaj,

ПЕРЕ ВН НННП